Nove ekonomske paradigme i Blockchain tehnologija – Cirkularna ekonomija i Ekonomija dijeljenja

Uvod

Kompleksne okolnosti savremenog doba u zadnjih par desetljeća i to ekonomska kriza 2008.godine, ekološki problemi i drugi globalni nepovoljni uticaji sa jedne strane, te napredak u interakciji između pravnih i fizičkih lica evolucijom Weba i pojavom pametnih telefona sa druge strane doveli su do pojave novih ekonomskih paradigmi od kojih su dvije izuzetno značajne: Ekonomija dijeljenja i Cirkularna ekonomija. Njihov povoljan uticaj na globalne ekonomske prilike nije upitan. Međutim, pojavom Blockchain tehnologije otvara se prostor za značajna unapređenja ovih paradigmi sa aspekta efikasnosti, sigurnosti i povjerenja. 

Blockchain tehnologija se odnosi na širu primjenu softverskih platformi otvorenog koda koje nude sasvim nove mogućnosti u praksi kroz najznačajnije karakteristike: transparentnost, neporicljivost i interoperabilnost, te izgradnje sasvim novih načina poslovnih modela u kojim se pristupa povjerenju na jedan sasvim novi način. Nastala je evolucijom blockchain protokola kriptovalute bitcoin koji je predstavljen u članku „Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System” 2008.godine.

 

 

Ekonomija dijeljenja

Ekonomija dijeljenja je pojam koji je još uvijek teško precizno definisati i povući jasne granice. Zbog toga još uvijek nedostaje opšte prihvatljiva zajednička definicija. Osim pojma „Ekonomija dijeljenja“ najčešći pojmovi koji se susreću po ovom pitanju su kolaborativna ekonomija i ekonomija za zahtjev. 

Ekonomija dijeljenja omogućava privatnim licima da dijele svoju imovinu ili pružaju usluge putem online platformi. Pod pojmom imovina, smatra se i materijalna i nematerijalna imovina.

Mnogi problemi u vezi prekomjerne potrošnje, prekomjerne proizvodnje i neoptimalnog korištenja resursa su doveli do pojave mnogih alternativnih praksi fokusirajući se na moć pojedinca, a ne ekonomskog sistema. 

Ima mnogo primjena, kao što su transport, usluge smještaja, razmjena informacija i znanja, a povezana je sa mnogim ekonomskim i ekološkim aspektima kao što su održivost, smanjenje proizvodnje i odgovornije korištenje resursa uz povoljan uticaj na okoliš. Ekonomija dijeljenja se može smatrati i „socijalnom revolucijom“ jer dozvoljava prenos moći od nekoliko velikih kompanija na mnoge pojedince. Finansijska kriza 2008.godine je uticala da su mnogi pojedinci tražili alternativne izvore zapošljavanja i ostvarivanja prihoda. Ovi alternativni izvori prihoda su nastali kroz mogućnost da zainteresovani zarade na svojoj imovini koja je prije bila u stanju mirovanja.[1]

 

Neke od najpoznatijih kompanija u ekonomiji dijeljenja su:

–          Dijeljenje prevoza – Uber, Lyft, BlaBlaCar,

–          Dijeljenje smještaja – Airbnb i Couchsurfing,

–          Dijeljenje parking prostora – JustPark,

–          Briga o kućnim ljubimcima – Rover,

–          Dijeljenje radne snage – TaskRabbit,

–          Finansiranje projekata – Kickstarter.

Ministarstvo trgovine Sjedinjenih Američkih Država je u svom dokumentu „Digital Matching Firms: A New Definition in the “Sharing Economy” Space“ pokušalo uže i jasnije definisati poslovne modele kako bi olakšali klasifikaciju preduzeća ekonomije dijeljenja u budućnosti kroz slijedeće karakteristike:

1.      Koriste informacionu tehnologiju koja je obično dostupna putem Web platformi.

2.      Oslanjaju se na sisteme ocjenjivanja od strane korisnika kako bi osigurali nivo povjerenja između korisnika i davaoca usluga koji se ranije nisu upoznali.

3.      Radnicima koji pružaju usluge nude fleksibilnost u odlučivanju o radnom vremenu.

4.      Digitalne platforme, definisane kao „preduzeća za digitalno usklađivanje“, oslanjaju se na radnike koji u pružanju usluga koriste svoju imovinu.[2]

 

Osim ovih karakteristika, s druge strane, 10 principa koji definišu ekonomiju dijeljenja su:

1.      Preraspodjela imovine.

Platforme ekonomije dijeljenja omogućavaju korisnicima dijeljenje (ne nužno besplatno) njihove imovine, razvijajući tako nove obrasce potrošnje. Omogućavanje dijeljenjem privremenog pristupa vlasništvu značajno smanjuje troškove, jer korisnici plaćaju samo vrijeme upotrebe imovine.

2.      Internet i inovativne ekonomije su jezgro dijeljenja.

Evolucija Web-a i pojava pametnih telefona značajno su dali doprinos za stvaranje novih načina trgovine u kojima su velike zajednice digitalno povezane. Osim toga, većina inicijativa ekonomije dijeljenja se zasniva na visokotehnološkim platformama koje omogućavaju kombinaciju višestrukih mogućnosti kao što su: lokacija putem GPS-a (Global Positioning System), trenutna razmjena poruka, online plaćanja, sistem ocjenjivanja i integracija društvenih mreža.

3.      Ekonomija dijeljenja je tržišno zasnovan sistem.

Platforme ekonomije dijeljenja uglavnom funkcionišu kao digitalno tržište na kojem se susreću ponuda i potražnja, bilo za ekonomsku naknadu ili za bilo koju drugu vrstu razmjene vrijednosti.

4.      Ekonomija dijeljenja se zasniva na mnoštvu (eng.crowd) učesnika.

Upotreba interneta je omogućila da se lokalno dijeljene inicijative razviju u globalne. Usluge na zahtjev koje funkcionišu pod okriljem ekonomije dijeljenja zavise od mnoštva učesnika i što je mreža veća, to bolje. 

5.      Ekonomija dijeljenja je izgrađena na decentralizaciji mreže.

Decentralizirane i distribuirane mreže omogućavaju da posrednik, odnosno vlasnik platforme ekonomije dijeljenja gubi na važnosti sa aspekta kontrole, odnosno odlučivanja o osnovnim pravilima i obavezama koje može promijeniti u bilo kojem trenutku. Za sada se manji dio ekonomije dijeljenja provodi kroz čisto distribuirane mreže.

6.      Ekonomija dijeljenja omogućava peer-to-peer (p2p) transakcije.

Aplikacije ekonomije dijeljenja omogućavaju pojedincima da trguju, razmjenjuju, dijele ili mijenjaju kroz izbjegavanje bilo kakvog vanjskog posrednika osim same platforme.

7.      Ekonomija dijeljenja je sistem koji remeti tradicionalne ekonomske sisteme.

Ekonomija dijeljenja, u poređenju sa profitom preduzeća, podržava pristup i upotrebu imovine, saradnju u potrošnji dobara, otvorenost nad vlasništvom isl.

8.      Povjerenje među strancima povećava društvenu vrijednost.

Povjerenje se stvara kroz sistem reputacije. Nastanak sistema reputacije, koji u osnovi omogućavaju da se tuđe usluge ocjene putem komentara i ocjena, omogućio je prelaz iz ranih digitalnih tržišta do sadašnje ekonomije dijeljenja.  

9.      Potrošači igraju važnu ulogu u ravnopravnoj proizvodnji.

Pojam „prosumer“ (proizvođač-potrošač) se razlikuje od proizvođača ili potrošača na način da učestvuje i u ponudi svoje imovine i u korištenju tuđe imovine. Na primjer, „couchsurferi“ da bi bili dio zajednice moraju biti i domaćini kako bi mogli biti i gosti. Osim toga, značajan je porast prosumera u proizvodnji i potrošnji električne energije, koji svojim energetskim sistemima proizvode struju i višak distribuiraju u mrežu, dok po potrebi manjak u proizvodnji za vlastite potrebe nadopunjuju preuzimanjem energije sa distributivne mreže. 

10.  Ekonomija dijeljenja naglašava kolektivna iskustva i zajedničko stvaranje.

Ekonomija dijeljenja podstiče saradnju među članovima zajednice omogućavajući im kolektivnu potrošnju dobara i usluga. Na taj način omogućava stvaranje atmosfere saradnje kroz povjerenje, transparentnost, otvorenost i zajednička dobra.[3]

S obzirom da je povjerenje jedan od ključnih elemenata ekonomije dijeljenja, uloga vlade bi mogla uticati na poboljšanje povjerenja. Kroz definisanje pravila i propisa bi se institucionalno moglo poboljšati povjerenje. Osim toga, vlada bi mogla uticati na organizaciju zajedničkih komponenti ekonomije dijeljenja, API[4]-ja i standarda podataka. Glavna korist od uključivanja vlade je da svoju neutralnu, a često i nekonkurentnu poziciju može iskoristiti za povećanje tržišne razmjene. S druge strane, uključivanje vlade u pristup podacima može omogućiti vladi da preuzme digitalni monopol. U skladu sa tim, potreban je oprezan pristup radi optimalnog rješenja uloge vlade u ekonomiji dijeljenja kroz jasno definisanu ulogu. 

Blockchain tehnologija nudi novi potencijal za olakšavanje P2P interakcije u ekonomiji dijeljenja koje bi mogle dovesti do rasta povjerenja i dostupnosti informacija. Digitalne platforme i blockchain mogu doprinjeti osiguravanju povjerenja u ekonomiju dijeljenja, jer mogu ograničiti pristup vladi privatnim podacima, ali bi vlade istovremeno morale biti voljne da u ovom slučaju odustanu od monopola i kontrole pristupa podacima.[5]

Razvoj digitalnog modela ekonomije dijeljenja se razvija i transformira i u dijelu potrage za novim alatima i tehnologijama za razvoj poslovnih modela. S obzirom na karakteristike Blockchain tehnologije, pretpostavlja se da će se primjenom Blockchain tehnologije povećati transparentnost, sigurnost i efikasnost transakcija u raznim finansijskim i nefinansijskim poljima. 

Prednosti uvođenja Blockchain tehnologije u ekonomiju dijeljenja su:

1.      Transakcioni model vođenja ekonomskih operacija prelazi sa primjene centralizovane strukture na primjenu decentralizovanog sistema,

2.      Ekonomske aktivnosti se mogu pokretati i provesti direktno između ravnopravnih učesnika u ekonomskim odnosima, bez posrednika, što skraćuje rokove realizacije i utiče na smanjenje troškova i

3.      Automatski način rada kroz primjenu „pametnih ugovora“ obezbjeđuje fleksibilnost sistema upravljanja.[6]

Dodatno unapređenje u ekonomiji dijeljenja bi moglo biti kroz uvođenje ugovora o nivou usluge – SLA (service level agreement) koji definiše standarde usluga koje je pružatelj istih dužan ispuniti. SLA specifikacije se definišu kao pametni ugovor koji olakšava saradnju više korisnika i automatizuje proces bez miješanja treće strane. Uzajamno povjerenje je jedno od najosnovnijih preduslova za odvijanje interakcija u ekonomiji dijeljenja. Zbog toga su mnoge platforme uvele sistem ocjenjivanja. Iako povjerenje u korisničkim ocjenama može biti značajno, ono ipak ne garantuje da će interakcija u ekonomiji dijeljenja u potpunosti biti zadovoljavajuća za obe strane, odnosno i davaoca i korisnika. 

Za uspostavljanje operativne kontrole upravljanja u ekonomiji dijeljenja mehanizam koji se oslanja na pametne ugovore i blockchain značajno unapređuje nivo kontrole. Na primjer, u usluzi u oblaku, SLA može navesti da propusnost mreže mora biti veća od 100 Mbps; u suprotnom, potrošač dobiva nazad 50% svog plaćanja.

Pametni ugovor sadrži skup pravila prema kojima stranke tog pametnog ugovora pristaju na međusobnu interakciju. Pametni ugovor se automatski provodi kada uslov zadovoljava unaprijed definisana pravila. Ova tehnologija donosi predvidljive prednosti SLA u upravljanju, kao što su povećana poslovna efikasnost, bolja sigurnost, koordinacija zadataka i poboljšano zadovoljstvo kupaca.

Naplata se vrši automatski kada se ispoštuje SLA, a u slučaju kršenja pametni ugovor vrši transfer predviđene novčane naknade korisniku. Osim toga, sve uključene strane dobiju informaciju koja ih obavještava o tome koji je subjekt prekršio SLA, a svaka strana može istražiti svoju transakciju. Konačno, različiti aspekti upravljanja SLA su uključeni u pristup kao što je SLA definicija, pregovaranje i raskid.[7]

Očito je da Blockchain tehnologija i u ekonomiji dijeljenja mođe ponuditi određena efikasnija i pravednija rješenja, tako da se treba kretati u pravcu uvođenja u primjenu. 

 

Cirkularna ekonomija

Linearni ekonomski model se oslanja na dva osnovna principa: lako dostupni resursi i neograničeni kapacitet regeneracije zemlje. Napredak ekonomije je zasnovan na stalnom trošenju planetarnih resursa za izradu proizvoda. Nakon upotrebe, ovi proizvodi se odlažu na deponije otpada ili se vrši spaljivanje. Međutim, ovaj linearni model nije održiv i dovodi do iscrpljivanja resursa, te šteti okolišu. Zbog toga se pojavio koncept zasnovan na principu cirkularne ekonomije (CE) kao efikasan odgovor na pitanje održivosti.[8]

Sistemi informacionih i komunikacionih tehnologija su uticali i na cirkularnu ekonomiju. Po pitanju kategorizacije rješenja uvodi se dvostruki pristup koji se fokusira na:

–          tehnološki aspekt rješenja (komunikacije, računarstvo, analiza podataka itd) i

–          glavni koncept(i) CE (smanjiti, ponovo koristiti, reciklirati i vratiti). 

Najsavremenije tehnologije kao što su veliki podaci, računarstvo u oblaku, cyber-fizički sistemi, internet stvari, virtuelna i proširena stvarnost, te blockchain mogu igrati integralnu ulogu u prihvatanju koncepata CE i uvođenja programa CE od strane vlada, organizacija i društva u cjelini.

Cirkularna ekonomija dolazi kao alternativa linearnom ekonomskom modelu, a zasnovana je na slijedećem:

1.      Pametnija proizvodnja proizvoda, efikasna upotreba energije, materijala i resursa, eliminacija otpada i zagađenja, te minimiziranje korištenja neobnovljivih sirovina iz prirode.

2.      Održavanje proizvoda i njihovih djelova na maksimalnoj vrijednosti duže vrijeme kroz optimiziranje njihove upotrebe ne samo tokom prvog životnog ciklusa, već i kroz dalji tretman radi ponovne upotrebe.

3.      Korisna primjena materijala koji se smatraju otpadom, obnavljanje prirodnih resursa i obnavljanje materijala za ponovnu upotrebu.

Sažimanje glavne ideje CE je moguće kroz takozvane „R“ okvire. 3R, 4R, 6R i čak 9R su neki od najpopularnijih okvira. Svi koncepti su direktno povezani sa 3R konceptima „smanji“, „ponovo upotrijebi“ i „recikliraj“ („reduce“, „reuse“ i „recycle“). 4R pristup dodaje „oporavak“ (recover) kao četvro „R“ kako bi se naglasila važnost nadoknade energije ugrađene u otpad (npr.spaljivanjem). 6R okvir dopunjava 4R pristup sa konceptima „redizajna“ i „prerade“ („redesign“ i „remanufacture“). „Redizajn“ se odnosi na slijedeću generaciju proizvoda koji koriste materijal, komponente ili resurse oporavljene iz prethodnog životnog ciklusa proizvoda. „Prerada“ uključuje novu obradu korištenih proizvoda kako bi se u potpunosti ili najvećim dijelom vratile u prvobitno stanje kroz ponovnu upotrebu što više dijelova bez negativnog uticaja na njihovu funkcionalnost. Na kraju, model „9R“ dopunjuje okvir „4R“ konceptom:

–           „ponovnog promišljanja“ („rethink“-maksimiziranje korištenja proizvoda kroz dijeljenje), 

–          „popravak“ („repair“-održavanje i popravak neispravnih proizvoda kako bi služili izvornoj namjeni), 

–          „obnavljanje“ („refurbish“-obnoviti stari proizvod i ažurirati ga), 

–          „prerada“ („remanufacture“ – kao kod modela 6R) i 

–          „prenamjena“ („repurpose“ – upotreba odbačenog proizvoda ili njegovih dijelova za proizvod koji ima drugačiju svrhu i vrstu upotrebe). 

Postoje i drugi pristupi za CE, kao što je „ReSOLVE“ – „Regeneracija, dijeljenje, optimizacija, petlja, virtuelizacija i razmjena“ („Regenerate, Share, Optimize, Loop, Virtualize and Exchange“).[9]

Velika su očekivanja od digitalno potpomognute CE kroz poboljšanje efikasnosti resursa. Za to su najvažniji: trag, praćenje i pohranjivanje informacija. Primjena Interneta stvari (IoT) i Blockchain tehnologije kao distribuirane knjige zapisa bi se mogla prvenstveno koristiti za CE električne i elektronske opreme. Prevencija elektronskog otpada je izuzetno relevantna kako kroz rastuće količine otpada, tako i zbog sadržaja tvari štetnih po okolinu i sadržaja vrijednih i rijetkih materijala. Upotrebom pravilne kombinacije IoT-a i Blockchaina proizvođači bi mogli zadržati kontrolu nad proizvodima do kraja životnog vijeka. CE osim ekonomskih razloga ima veliki značaj i za klimatske promjene. Industrija je odgovorna za otprilike jednu trećinu emisije stakleničkih plinova. Strategije CE mogu produžiti vijek trajanja proizvoda i materijala, te kroz upravljanje otpadom značajno smanjiti emisiju stakleničkih plinova i štete po okolinu.

Koordinacija tokova materijala i informacija je ključna za optimalno korištenje mogućnosti CE. Informacija o količini, kvalitetu proizvoda i njihovom materijalnom sadržaju treba prikupiti i sačuvati kako bi se omogućile prakse kao što su prediktivno održavanje, renoviranje ili recikliranje. Kroz koncept „digitalnog blizanca“ digitalne tehnologije omogućavaju držanje podataka istovremeno sa materijalima u ciklusu, te omogućavaju korištenje otpada kao resursa.  Digitalna rješenja mogu pružiti podatke u stvarnom vremenu o lokaciji, stanju i dostupnosti stavke, poboljšati sljedivost materijala, olakšati pristup proizvodima i uslugama te omogućiti praktičnije i efikasnije procese. Osim toga, analiza podataka može poslužiti kao alat za predviđanje stanja i trošenja proizvoda, smanjenje zastoja u proizvodnji, održavanje rasporeda, naručivanje rezervnih dijelova, te optimizaciji potrošnje energije.[10]

 

Prepreke u usvajanju Blockchaina u Cirkularnoj ekonomiji

Kao ključni faktor za CE Blockchain tehnologija ima potencijal da podrži tranziciju na mnogo načina. Prvenstveno se podrška zasniva na pouzdanosti informacija, transparentnosti i automatizaciji. Blockchain sistem u kombinaciji sa tehnologijama za praćenje kao što su sistemi za globalno pozicioniranje (GPS) može omogućiti sljedivost materijala i proizvoda kroz njihov životni vijek. Navedene blockchain mogućnosti mogu biti osnova za put ponovne upotrebe, recikliranja i upravljanja učinkom CE. Blockchain tehnologija podržava koordinaciju transakcija, uključivanje sudionika i mašinskih operacija što je glavna karakteristika i cilj Industrije 4.0. Usvajanje tehnologije Industrije 4.0 podrazumijeva međusobnu povezanost i komunikaciju između digitalnih i fizičkih objekata kao što su pametni uređaji (npr.pametni telefoni), elektronika i transportni sistemi. U tom smislu, Blockchain može podržati i pružiti sigurnost aplikaciji Industrije 4.0. Osim toga, Blockchain tehnologija može povećati automatizaciju transakcija i procese na provjerljiv i trajan način, štedeći resurse i vrijeme uz minimiziranje otpada i operativne neefikasnosti.

Identifikovano je šesnaest prepreka koje ometaju usvajanje i integraciju Blockchain tehnologije u CE iz akademske literature i potvrđeni od strane panela stručnjaka. Integrisani pristup za analizu i rangiranje barijera zasnovan na fuzzy Delphi tehnici i best-worst metodi je primjenjen za analizu i rangiranje barijera. Nalaz iz fuzzy Delphi tehnike identifikovao je deset značajnih barijera za dalju analizu. Zatim, kroz „best-worst“ (najbolja-najgora) metod su određene optimalne težine na osnovu procjene stručnjaka da prepoznaju važnost svake barijere. Kao najznačajnije barijere su se istakle nedostatak znanja i podrška menadžmenta, otpor promjenama i tehnološka nezrelost. S druge strane, kao najmanje značajne prepreke su investicioni troškovi, sigurnosni rizici i problem skalabilnosti. 

 

Navedene barijere su:

1.      Tehnološka nezrelost – zbog relativno nove tehnologije, prisutna je nezrelost, kao i nedostatak komercijalnih aplikacija koje mogu djelovati kao prepreka za usvajanje blockchaina u CE.

2.      Problemi skalabilnosti – povećanje broja transakcija i potencijalni nedostaci protokola konsenzusa mogu biti problem zbog ograničenja broja zapisa transakcija u jedinici vremena na blockchainu. Zbog toga, loša skalabilnost može dovesti u pitanje održivost blockchaina u CE.

3.      Sigurnosni rizik – sigurnosna pitanja blockchaina u CE su prisutna prvenstveno kroz sigurnost algoritma konsenzusa samog blockchaina. Osim toga, mogućnost da se u praksi lažne informacije i dalje mogu unijeti u blockchain predstavlja drugi sigurnosni rizik što čini imperativnim proces validacije i certifikacije podataka izvan blockchaina.

4.      Rizik privatnosti – dijeljenje podataka putem blockchaina može biti rizično jer se informacije koje se odnose na imovinu i resurse mogu smatrati osjetljivim i povjerljivim. Privatnost se smatra podskupom sigurnosti i zahtijeva povećanu kontrolu pristupa informacijama. 

5.      Interoperabilnost – izazovan proces integracije blockchaina sa postojećim naslijeđenim sistemima predstavlja jedan od najkritičnijih barijera za implementaciju tehnologije u CE. Nedostatak usklađenosti između različitih CE učesnika bi mogli ograničiti vrijednost blockchaina i ometati njegovo usvajanje i implementaciju. Zbog toga je potrebna visoka interoperabilnost da bi se postigla povezanost, modularnost i kompatibilnost. 

6.      Visoki troškovi energije – zavisno od modela protokola konsenzusa, kao što je npr. kod kriptovalute bitcoin, mogući su visoki troškovi energije za funkcionisanje blockchaina. Međutim, alternativni protokoli konsenzusa u primjeni nude i funkcionalnost blockchaina uz ekonomski prihvatljivu potrošnju energije.

7.      Konverzija u novi sistem – Veliki problem sa kojim se susreću firme tokom usvajanja blockchaina u CE je uključivanje zaposlenih i partnera u lancu snabdjevanja u nove sisteme i organizacione strukture. Integracija blockchaina u CE može zahtijevati od firmi da konfigurišu svoje poslovne modele i preispitaju način na koji pružaju proizvode i usluge. Zbog toga je prelazak na novi CE sistem baziran na blockchainu komplikovano pitanje koje se mora oprezno riješavati kako bi se podstaklo aktivno uključivanje zaposlenih, poboljšala svijest i spriječio neuspjeh u postupku usvajanja.

8.      Investicioni trošak – proces usvajanja Blockchain tehnologije se sastoji od nekoliko faza  uključujući dizajn, razvoj, implementaciju, migraciju i održavanje. Uprkos dugoročnoj prednosti blockchaina, investicioni troškovi bi mogli obeshrabriti firme u usvajanju. 

9.      Nesklonost promjenama – otpor promjeni kroz usvajanje novih tehnologija je prisutna u mnogim firmama. Stoga bi usvajanje blockchaina mogao biti frustrirajući i zamoran napor koji zahtijeva inovativnost, otvorenost, spremnost za preuzimanje rizika i jasnu organizacionu strategiju.

10.  Nedostatak znanja i podrške menadžmenta – implementacija blockchaina u CE zahtjeva znanje i podršku menadžmenta. Zbog toga bi preduzeća trebala nadograđivati bazu znanja i tehničku pomoć kako bi se dostigao dovoljan nivo poznavanja blockchaina i njegove integracije u CE. Osim nedostatka znanja, podrška top menadžmenta je jedna od glavnih prepreka za efektivnu implementaciju novih tehnologija. Neophodna je i strateška perspektiva koja naglašava podršku top menadžmenta implementaciji blockchaina u CE.

11.  Organizacijske politike – Integracija blockchaina u CE zahtjeva nove organizacione mehanizme, politike i procedure kao elemente sveobuhvatne strategije firme. Odsustvo organizacijske politike može biti ključna barijera implementaciji blockchaina.

12.  Organizaciona kultura – Neke firme smatraju izazovnim i dugotrajnim prebacivanje cijele korporativne kulture prema tranziciji u CE jer kružni poslovni modeli zahtjevaju kulturu sklonu saradnji duž lanca snabdjevanja. Zbog toga sposobnost organizacije da digitalizira CE aktivnosti zavisi od njene spremnosti da stvori adekvatnu korporativnu kulturu prema digitalnoj transformaciji vođenoj blockchainom.

13.  Nedostatak saradnje, komunikacije i koordinacije – Saradnja je kritičan uslov za unapređenje cirkularnih lanaca snabdjevanja. Saradnja, komunikacija i koordinacija su ključni u minimiziranju troškova i jačanju uključenosti učesnika CE u otkrivanju i eliminaciji otpada u cijelom lancu snabdjevanja. Nedostatak kolaborativnih pristupa može ometati implementaciju blockchaina u CE.

14.  Kulturološke razlike – mogu značajno uticati na implementaciju blockchaina u CE. Učesnici u lancu snabdjevanja zbog kulturoloških razlika imaju različite načine razmišljanja i stavove koji mogu ometati usvajanje blockchaina u lancu snabdjevanja. 

15.  Nedostatak regulatorne podrške – ne postoje posebni propisi za implementaciju Blockchain tehnologije, te bi to moglo biti prepreka upotrebi blockchaina za bolje upravljanje resursima i upravljanje otpadom. Osim toga, primjena pametnih ugovora može dovesti do određenih problema u osiguravanju usklađenosti sa propisima i industrijskim standardima.

16.  Upotreba u nedozvoljenim aktivnostima – s obzirom na nedovoljan stepen regulacije Blockchain tehnologija bi mogla omogućiti da se kriminalne aktivnosti i nepravilnosti koriste u CE kroz manipulaciju evidencijama i širenjem lažnih informacija od strane zlonamjernih učesnika drugim subjektima uključenim u CE mrežu.[11]

Ipak i pored navedenih barijera, nesumnjivo je da Blockchain tehnologija može poboljšati principe CE. Usvajanje tehnologije u upravljanju lacima snabdjevanja može poboljšati sljedivost proizvoda i promovisati odgovorno ponašanje pri kupovini nudeći pouzdane informacije. Blockchain tehnologija može unaprijediti i upravljanje otpadom kroz olakšani razvoj platformi za razmjenu otpada. 

Konačno, konvergencija Blockchain tehnologije i CE može može ponuditi infrastrukturu neophodnu za uspostavljanje sistema sa bogatim i dinamičnim povratnim informacijama sistema tokom životnog vijeka proizvoda promovišući transparentnost, poboljšanje internih procesa i ubrzanje CE tranzicije.

Blockchain tehnologija može igrati ključnu ulogu u olakšavanju tranzicije sa linearne na cirkularnu ekonomiju.[12]

 

Zaključak

Uticaj Ekonomije dijeljenja i Cirkularne ekonomije je višestruko povoljan. Utiču na različite segmente ekonomije kako lokalno tako i globalno.

Osnovni efekti Ekonomije dijeljenja su dodatni prihodi uz fleksibilno radno vrijeme, te uticaj na smanjenje inflacije kroz smanjenje potražnje zbog toga što se u mnogim slučajevima potreba za robom ili uslugom koriste „iznajmljena“ dobra i usluge. Smanjenje potražnje uglavnom utiče na ponašanje cijena. Osim toga, smanjenje potražnje indirektno uglavnom utiče i na smanjenje obima proizvodnje čime se postiže smanjenje negativnih uticaja na okoliš. 

Cirkularna ekonomija povoljno utiče na smanjenje potreba za eksploatacijom neobnovljivih resursa iz prirode, kao i na smanjenje nepovoljnog uticaja na okoliš, posebno u industrijama koje samim svojim radom negativno djeluju na okoliš sa više aspekata: onečišćavanjem atmosfere, vodotoka, zemlje i sl.

U operativnoj efikasnosti Ekonomije dijeljenja i Cirkularne ekonomije primjena Blockchain tehnologije sigurno može imati značajan povoljan uticaj koji će ih unaprijediti.