Coca Cola, Marlboro & Suzuki

Sve je izgledalo kao da će to biti jedan sasvim običan dan. Stvari su se počele mijenjati kad sam sjela u autobus i krenula za Sarajevo.
Na putu, razmišljala sam o tome šta će mi ovo iskustvo donijeti. Uz srdačan doček ljudi iz Fondacije Mozaik otpočeo je seminar priređen za 33 omladinske banke. Preko 200 mladih iz cijele BiH prisustvovalo je uvodnom predavanju, a mene je posebno motivisao govor ambasadorice Švajcarske u BiH koji je bio na našem jeziku.

Zainteresovano sam pratila  mlade ljude, osnivače i predavače koji su me svojim riječima podstakli da svojim radom činim promjene.
Slušajući ih, pomislila sam da je sve moguće. Tokom trajanja seminara, u isto sam se i uvjerila ; Petnaest (15) projekata je odobreno u toku dvodnevnog treninga.

Često puta mi se desilo da sam razmisljala o nekim “sitnicama” poput: Eh, kako bi valjalo da su obojene klupe u gradskom parku.. ili Eh, da nije ovog smeća, ovo bi bilo ljepše. Padalo mi je na pamet: Eh, ovdje ima puno djece, a nemaju igralište ili Eh, kad bi bio kutak na kome bi ljudi ostavljali ako imaju nečeg viška, kako bi oni kojima nesto nedostaje imali priliku to isto da uzmu. Sve je, nažalost, ostalo na tome “ Eh..“.

Slušajući riječi svakog od predavača, osjetila sam se .. srećno. Zamislite! Od svih onih što (na)čuju, pojavljuju se ljudi koji će da slušaju. Pojavili su se mladi ljudi koji su tu za druge mlade ljude. Pojavili su se oni koji će da te, drage volje, poguraju ako zastaneš.. Osim ako si na litici.

Kroz dva dana treninga imali smo priliku odabrati na kojoj sesiji ćemo se dodatno edukovati, a u izbor ušle su : Finansije, Razvoj digitalne zajednice, Marketing i PR, Razvoj poslovnih ideja i Društvena pravda. Birali smo sesiju koja nam odgovara nesvjesni činjenice da je tema već sama odavno odabrala nas. Ovaj seminar pružio mi je priliku da učim i razvijam svoje vještine, kao i da iznosim ideje i povezujem se s drugim mladim ljudima.

Velika je sreća znati,a prije svega i osjetiti da nisi sam. Noć pred polazak kući razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala, Shvatila sam da sam ušla u jednu veliku porodicu, u porodicu Fondacije Mozaik.
Jedva čekam da u svoju Opštinu, sa ostalim kolegama, prenesem toplu porodičnu atmosferu porodice koja nas je širokih ruku prihvatila i u nama probudila želju da u njoj ostanemo. Previše ljudi ode iz naše države, a sigurna sam da bi ostali oni koji bi barem na jedan dan bili dio ove grupe mladih ljudi koji zaista imaju moć da zajedno promijene sve(t).

I, naravno, da ne zaboravim još jednu važnu stvar koju sam zaključila.
Zbog neprospavanih noći u sobi 444, razumjela sam konačno zašto je Viki pjevala Coca Cola, Marlboro, Suzuki. Mi smo svi ujutru pjevali: Bolje Coca Cola nego jutrom jogurti, jogurti..
No,  to je samo dokaz da se naša porodica, pored vrijednog rada, itekako ludo zabavlja. 😉