CCC – hmm, šta li je to?

Cross-Cultural Communication to je skraćenica za CCC, i upravo je to razlog pisanja ovog bloga.

Dakle, sve je počelo u Sarajevu krajem jula mjeseca, kada su nam došli prijatelji iz Gruzije i Abhazije. Sada već mogu reći da su prijatelji, jer smo se ponovo sastali s njima u Jermeniji u glavnom gradu Jerevanu. Da, vjerovali ili ne, mi smo u Jerevanu.

No, napravićemo prvo osvrt na konfrrenciju koja se održavala u našem glavnom gradu.

Prvi dani našeg treninga/conferencije su bili sa Sebastianom, koji nas je upućivao u situaciju između Gruzije i Abhazije, i šta je primjereno da pričamo s njima a šta na.

Ostali smo u čudu kada smo čuli u kakvom sistemu žive. Sebastian nam je rekao i mjesta iz kojih dolaze, i u njegovom glasu se osjetila tuga dok je to pričao.

Preostale dane trener je bio Vernon, osnivač omladinskih banaka.

Vernon kao trener je jako talentovan, trudi se da održi pažnju svih učesnika i da trening bude što zanimljiviji i interaktivniji, zato je velika čast prisustvovati na njegovim radionicama.

Ukratko ću vam opisati jedan dan na konferenciji, sam početak dana je počeo našim predstavljanjem, šta smo uradili koz proteklih 11 godina koliko Omladinska banka postoji u Bosni i Hercegovini. Osmislili smo igrokaz koji je bio kao vremenski slijed događaja, ili kao da smo putovali kroz vrijeme. Naša mala predstava se svidjela svima koji su bili prisutni. Naravno ništa od tog ne bi bilo moguće da tu nije bila odabrana ekipa iz različitih OB u BIH. Učesnici iz Bosne I Hercegovine su biki iz 6 OB (Kostajnica, Novi Grad, Čelinac, Laktaši, Doboj i Bosanski Petrovac). Nakon predstavljanja, idabrano je 6 učeanika po dva iz svake zemlje (Abhazije, Gruzije i Bosne i Hercegovine) koji će posjetiti No escape room, među učesnicima sam bila i ja. Da podsjetim No eskape room je jedan od mikrobiznisa koji je podržala Fondacija Mozaik. Nakon uspješnog riješavanja zadataka u sobi, usljedio je povratak u hotel na radionice. Tom prilikom je Vernon pokazao kako je teško raditi pod pritiskom, i kako je teško ostati fokusiran, dok ljudi ometaju tvoj privatni prostor. Naime, radilo se o konferenciji za novinare koju je pripremio za nas koji smo bili na zadatku. Poenta vježbe bila je da osjetimo težinu pritiska mi koji smo bili u sobi, a učesnici koji su glumili novinare, da vide koliko je teško doći do validnih informacija i kakve sve informacije mogu da nam plasiraju mediji. Naš zadatak je bio da sa sto više detalja opišemo kako je soba izgledala, a zadatak “novinara” da što vjerodostojnije prikažu priču.

Ako ste čitali blogove ostalih učesnika, primjetili ste kako svi opisuju kako je odlično izgledao dan koji je bio na Neretvi. Naravno rafilo se o raftingu na smaragdno zelenoj, čistoj Neretvi. Meni je to bio prvi put da idem na rafting, pa je malo bilo nervoze i adrenalina, ali sve je proteklo u najboljem redu, imali smo čak i roštilj na pola raftinga, ali onda je počela kiša, pokušala da nam pokvari dobro raspoloženje i naravno nije uspjela u tom. U tom djelu raftinga je bilo najviše adrenalina, jer je jako grmjelo, a ono nas sve visoko drveće i stijene, i izobilje vode. Preživjeli smo i taj dan i nastavili dalje sa konferencijom.

Tog istog dna smo išli u posjetu i u Titov bunker, koji je jako fascinantan sam po sebi a proteže se na 6.500 metara kvadratnih prostora i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje.

Zadnji dan konferencije je protekao tako što smo pisali projekte sa našim prijateljima i Gruzije i Abhazije, što je i bio jedan od razloga naše posjete Jermeniji, gdje se nastavilo druženje. Projekat koji smo pisale koleginica Mediha i ja zove se By peace, i možemo se pohvaliti da će biti realizovan u oktobru i novembru mjesecu. 

Kada je došlo vrijeme odlaska u gruziju odabrano je nas pet kao članovi Omladinskih banaka (Maja, Nikolija, Ahmed, Nemanja, Mediha – kao članica projekta i ja), Sanja i Željko kao predstavnici Fondacije Mozaik, tako da je bilo 8 veličanstvenih, o tom možete pročitati u blogu našeg Ahmeda.

U Gruziji smo proveli jedan dan prije odlaska za Jermeniju, tom prilikom smo posjetili stari dio Tibilisia, koji nas je oduševio i ujedno očarao i pomalo ostavio u šoku. Koliko su stare građevine koje su u starom gradu, i same priče našeg vodiča koliko su kuće stare. Tu smo vidjeli i najmanji sat, na sat tornju. 

Odlazak u Jermeniju je bio pun izazova, nismo se nadali da će trajati toliko dugo, nažalost nismo se pripremili na to. Bili smo žedni i gladni dobar dio puta, ali smo i to preživjeli. Nakon iscrpnog dana odlučili smo da malo prošetamo Jerevanom i da vidimo ljepote rasplesanih fontana. prizor je zaista očaravajući i zadivljujući.

Prvi dan treninga koji je vodio Vernon opet, dogovorili smo pravila, i napisali očekivanja, kako naša tako i od samog Vernona kao trenera. Vernon kao trener nas oduševljava svakim danom sve više. Uči nas timskom radu, kako da izbjegavamo konflikte, da poštujemo različitosti. Prilikom timskog rada pravili smo super patku.

Pored toga išli smo u obilazak projekata koji su realizovani u Martui-ju, kako od malih projektnih ideja može se doći do velikih uspjeha. Posjetili smo krojačku radnju, kao i farmu konja koja se koristi u turističke svrhe, a farma je počela da radi samo samo o jednog konja. Jezero Sevan,je bilo destinacija prije projekata i kažu da je poznato legendi.

Tokom slobodnog vremena koje smo imali poslije jutarnjih radionica, odlučili smo da posjetimo Kaskade, i da vidimo cijeli Jerevan “kao na dlanu”, kako je izgledalo penjanje do vrha imate na Ahmedovom blogu.

Poslije svih aktivnosti vratili smo se da završimo ono zbog čega smo i došli, da završimo naš projekat. Gdje su nam rekli da je projekat jako kvalitetan i da zaslužuje priliku za implementaciju. Kada smo čuli tu informaciju, bili smo jako ponosi na naš trud i rad i na uspješnsti naše ideje.

I tako je proteklo naše vrijeme provedeno u Gruziji i Jermeniji 😀