Ulazak u dobri svijet Fondacije Hastor

Prije par dana, na poziv direktora Fondacije Hastor, odlazim u njihove prostorije predstaviti online LONAC platformu i Fondaciju Mozaik.

U velikoj sali ASA Prevent zgrade dočekuje me grupa od 80-ak mladih ljudi, stipendista Hastor fondacije, direktor, Seid Fijuljanin, i dvije divne volonterke, Amila Porča i Marizela Avdić. Prilično velika grupa s kojom trebam provesti sat i po, nakon čega dolazi nova grupa stipendista u istom broju i novih sat i po priče. Šta im pričati, kako održati njihovu pažnju u subotnje jutro, već je ranije razrađeno u mojoj glavi i PowerPoint prezentaciji, ali tek kad se sretnete oči u oči sa publikom imate jasniju sliku u kom smjeru prezentacija i razgovor trebaju ići.

Prvo ide uvod gospodina Fijuljanina gdje se grupi stipendista obraća roditeljskom brižnošću, iako sam nije puno stariji od njih, govori im o njihovoj ulozi uzornih građana i navodi primjere stipendista Hastor fondacije koje su drugim mladim ljudima bile, možda jedina podrška, u najgorim vremenima. Svi pozorno slušaju, s puno povjerenja u govornika i osjećam u zraku snažnu volju i želju da budu bolji ljudi i na usluzi drugom do sebe.

Onda ide moje predstavljanje kao direktorice za kolektivni impakt Fondacije Mozaik i nakon pet minuta priče, i pune pažnje u sali, ja sam u svom elementu i sat i po protiče brzinom svjetlosti. Pričam im o mom, ljudi kažu, interesantnom i bogatom radnom iskustvu. U fokus stavljam moju Australiju, povratak u Bosnu i Hercegovinu i odluci da moj život ima puni smisao samo ako ga živim ovdje, uveliko svjesna svih nedostataka oko mene ali uvjerena da je sve to privremeno i ima budućnosti i za mene i moju porodicu.

Nakon revizije moje mladosti i radnih uspjeha i neuspjeha, priče o lijepoj i dobroj ideji centara za zdravo starenje, predstavila sam LONAC platformu i Mozaik Fondaciju. U LONCU smo se zadržali duže jer sam osjetila želju stipendista da saznaju kako, gdje i na koji način mogu u Loncu oživiti svoju poslovnu ideju, kroz razgovor s njima brzo postajem svjesna da ih svi imamo, samo se igramo još sakrive s njima.

Uspjela sam ih i malo nasmijati, prepričavajući im dogodovštine s mojom kćerkom Eminom i njenom vizijom društvenog poduzetništva. Naime, Emina, kojoj je sada 10 godina, prošle godine me moli da je odvedem na Baščaršiju na tzv. privremeno tetoviranje prirodnom bojom kanom. Taj nas gušt košta 15 KM. Ove godine ona dolazi s novom, pristojno poduzetnom idejom. Moli me da joj za 5 KM kupim tubu kane boje, odlazi u obližnji park i uz odobrenje roditelja crta djeci u parku željene znakove i likove,  uz pristojnu cijenu od 2-5 KM, ovisno o kompleksnosti tetovaže. Pada i prva zarada od 25 KM. Sljedeći dan vodim je kod moje sestre, njene tetke, kako bi ja sestrinom sinu, Farisu, pokazala ponešto iz engleskog jezika. Eminu molim da malo priča s njim dok mama popije kafu. Poslije 15 minuta provirim u Farisovu sobu i vidim da je čas u toku sa Eminom u ozbiljnoj ulozi učiteljice. Sklanjam se, tj. vraćam drugoj ili trećoj kafi i ostavljam Farisa i Eminu da sami završe čas. Nakon sat vremena, njih dvoje se vraćaju u dnevni boravak i Faris izjavljuje da “ona, Emina, stvarno dobro zna pokazati engleski i da mu je sada puno jasnije”. Sretna, okrećem se Emini, zahvaljujem na održanom času i molim da ponovimo sličan čas za par dana. Slijedi neočekivan odgovor, “Mama, instrukcije se plaćaju”. S jedne strane ponosna na svoju malu poduzetnicu, s druge strane strah od “kapitalističkog pogleda djeteta od 10 godina”, srećom ono što je vadi u cijeloj priči je činjenica da novac koji zaradi u velikoj mjeri potroši na hranu cuka i maca u mahali u kojoj živimo.

Poludnevno druženje u Hastor fondaciji se privelo kraju, ja zadovoljna pažnjom, pitanjima, otvorenim razgovorom i za mene najbitnije, činjenicom da Hastor fondacije ima, da mladost u BiH jeste ispravna u svakom pogledu, da moja odluka ostati u BIH ima dobrano uporište i da Eminu očekuje dobro poslovno okruženje.