Udomiti je cool: Priča o Beniju

Ali, da krenemo redom. Kao roditelji troje djece, navikli smo na gužvu u kući, da nam se neko neprestano mota oko nogu, traži da jede, ide u šetnju, donosi igračke. Svako je dijete tražilo svoj dio pažnje, a onda su dvoje starijih napustili gnijezdo, kako to s poluodraslim ptićima već biva. Da ova najmlađa (i najslađa 😀 ) ne bi silno patila u polupraznom domu, odlučili smo se za nezamislivo – dovesti psa u stan! Tom smo odlukom uzburkali mnoge duhove u porodicama s obje strane i donekle smanjili broj posjetilaca u našem domu. Pas u stanu je i dalje velik tabu – ali mi smo tu da tabue rušimo, jel’.

Udomljavanju nismo pristupili olako: čitali smo, pitali prijatelje za iskustva, razgovarali o svim promjenama koje smo naslućivali da će pas donijeti. Naša mila Aida, vjenčana, a ispostaviće se i pseća kuma, upozoravala nas je da sa štenetom – jer željeli smo štene – neće biti lako, trebaće truda, strpljenja i vremena da ga se odgoji. Samouvjereno smo ostali pri odluci da štene treba da bude novi član naše porodice. Aida nam je vrlo brzo ponudila opcije za udomljavanje psa iz brojnih azila – to nas je dodatno učvrstilo u odluci da ćemo udomiti, a ne kupiti psa. Željeli smo pomoći u zbrinjavanju napuštenih životinja, makar spasili samo jedno nedužno biće s ulice. Rasa nam je bila nebitna, a priželjkivali smo kujicu srednjeg rasta, da može sretno živjeti u stanu. Jednog dana Aida je poslala fotografije okota: njih sedam njuškica okupljenih oko mame, negdje kod Breze, onako razigrani na snijegu – jedu hljeb, jer nemaju šta drugo. Nije bilo druge – jedva smo dočekali da porastu dovoljno za odvajanje od mame i jednu subotu opremljeni krevetićem, hranom i igračkom krenuli po svoju curu. Long story short – iz legla smo izabrali jedno štene dovoljno radoznalo da ponjuši poslasticu koju je naša kći držala na dlanu i poveli “je“’ pravo veterinaru, onako prekrivenu buhama i rasplakanu. Veterinar je imao istinsko iznenađenje za nas – naša kujica je zapravo dečko, kojem smo poslije cijelog dana vijećanja dali ime Beni. Vidite na fotografijama, ime je dobio po benovima umjesto obrva, naš medeni Beni.

Beni se odmah dokazao kao borac – preživio je parvo virus, kožnu infekciju, sve što mu je život strpao u prvih 9 sedmica života podnio je junački. Za istraživanje po stanu trebalo je strpljenja, za učenje na wc također, a najveći izazov bio je oprostiti mu grickanje namještaja. Ubrzo nakon što je Beni kastriran grickanje je postalo prošlost, a naš neodoljivo blesavi pas sad se drži svojih igračaka.

Sad, kad je Benčo, Ben-Ben, ljubav naša, jedan prekrasni momak od dvije i po godine, jedino za čim žalimo je što nismo i ranije udomili psa. Jer, Beni je donio našoj porodici ono što nismo ni znali da nam nedostaje: donio je bezbrižnu igru, bezgraničnu odanost, bezuvjetnu ljubav, donio je empatiju, toplinu i mir – a mislili smo da svega toga već imamo u izobilju. Beni svakoga od nas voli najviše, voli drugačije, svakome od nas pruža baš ono što mu/joj u tom trenu treba, bilo da je utjeha ili igra, bilo da je skretanje pažnje s briga ili čista sreća i zabava. Da barem svako dijete odrasta s jednim Benijem, bio bi ovo jedan krasan svijet!

Ako ste se pitali šta je s Benijevom braćom i sestrama – nema ih više. Ubili su ih ljudi čija srca neće spoznati ovakvu ljubav. Meni je to razlog više da pozovem sve koji se i tren dvoume oko udomljavanja da ne čekaju više ni trena. Svaki dan je neki izgubljeni život, svako udomljavanje je spašen jedan pseći svijet, jedna nova porodica upotpunjena na dotad nezamislive načine.

Probajte, nećete se pokajati!