Od dječijeg sna do stvarnosti

Da su životni putevi nepredvidivi uvjerila sam se stotinu puta, no priča sa Fondacijom Mozaik je zapečatila moje dosadašnje životno putovanje.

Imam 19 godina, aktivna sam volonterka u mnogim NVO, a sudjelovanje u radu Omladinske banke Žepče dalo mi je vjetar u leđa i naučilo mnogo čemu. Međutim, kako je do svega toga došlo?! Eh, to je priča za sebe.

Prvi korak sam učinila prije nešto više od godinu dana, kada mi je stigla poruka od prijatelja:” Hoćemo li se prijaviti?” U prilogu je bio link općinskog poziva za članstvo u Omladinskoj banci Žepče. Tada, ne da nisam znala , nego nisam mogla imati niti najmanju predstavu o čemu se radi. No, moj odgovor je bio automatski: ” Naravno, još pitaš.”

Tako sam popunila neku online prijavu, poslala i zaboravila da se taj razgovor ikada u životu desio. Zbog školskih obaveza zaboravih i da posjedujem e-mail, na koji bi mi nekim slučajem moglo nekada nešto i stići. Toga se sjetim nakon mjesec dana, uđem da provjerim poštu u ponedjeljak oko ponoći, kad imam šta i vidjeti. E-mail stoji već sedam dana, piše mi draga Belma Rizvanović, a u poruci stoji čestitka, obavijest da sam primljena u Odbor Omladinske banke Žepče i, povrh svega toga, poziv na trening za nove članove koji će se održati u utorak, za nešto više od 9h u trenutku kada sam pročitala mail, a dolazak je trebalo potvrditi u roku, pa možda mi je bilo ostalo nekih cca 5 minuta. Bravo ja!

Potvrdim dolazak, pojavim se sama samcata u Doboju, nikoga ne poznajem, ne znam šta me čeka, znoje se dlanovi i ostalo što uzrokuje trema. Ono što sam očekivala je mnogo uštogljenih, starijih ljudi koji će pričati o nekim stvarima koje apsolutno neću razumjeti, a sve to bi me trebalo natjerati da izađem iz tog odbora prije nego sam i ušla. Međutim, upoznah tada prezabavnu Belmu, Maju, super Samru, Vedranu, Amara, te mnoge druge članove, koji su došli također neinformisani, ali puni entuzijazma, želje za radom, vesele i pozitivne energije. Tada sam shvatila da će ovo biti veoma uzbudljivo i korisno iskustvo za mene. Niti u jednom trenutku se nisam pokajala.

Nakon nekog vremena članovi mog odbora me izabraše za koordinatoricu i PR osobu. Tada je to za mene bila posebna čast, ali i ogroman zalogaj, jer voditi tim od 6-7 ljudi koji su dosta stariji od tebe, a uz to ih i ne poznaješ dovojno, nije nimalo psihički lako. Danas je to moja druga porodica, osobe koje su uvijek tu za mene i s kojima je provedeno vrijeme uživancija i bijeg od svakodnevnice. Veliko hvala mojoj Anesi, Maji, Arminu, Lejli, ljudima koji su opstali u svom ovom procesu i držali se zajedno bez obzira na sve ostale obaveze.

Nedugo nakon toga poslaše nam mail da se prijavimo za jednu od uloga na Turnirima društvenih inovacija. Opet Šejla nema pojma o čemu se tačno radi, ali prijavjuje se, u to nema sumnje. Ulogu sam izabrala na eci-peci-pec. Tako me zadesi uloga facilitatora, što i poslah. Opet me odabraše i opet ista situacija kao na početku. Trebalo je otići ponovo na trening, sama i to ovoga puta u Sarajevo. No, sada je bilo manje treme, a više uzbuđenja i nestrpljivosti da usvojim još novih znanja, upoznam još novih ljudi i dobro se zabavim. I zaista je bilo tako. Osobe koje sam upoznala na tom trodnevnom treningu su jednom riječju fenomenalne. Naučila sam kako pomoći grupama u procesu pisanja projekta, šta uraditi u kriznim situacijama i sve ostale sitnice koje idu uz taj proces. Suuuper se zabavila, shvatila da su ljudi iz Fondacije Mozaik divni, srdačni i uvijek spremni da pomognu, odgovore na sva pitanja, i da imaju debelee živce.

Tokom trajanja Turnira društvenih inovacija dosta smo putovali, čak sam obišla i neka mjesta za koja nisam znala ni da postoje, upoznala super ljude diljem Bosne i Hercegovine, kako takmičare tako i OB-ovce, a sve to je nas kao tim toliko zbližilo, da smo i godinu dana nakon tih putovanja ostali povezani i uvijek tu jedni za druge.

Ono što je krunisalo tu godinu jeste broj projekata u mome Žepču. Naime, novi odbor koji smo formirali uradio je ekstra posao što je rezultiralo rekordnim brojem prijavljenih i realizovanih projekata u našoj općini. Opet ponos do neba.

Mnogo toga se još desilo, bilo je i uspona i padova, no moje putovanje nakon svake nove pređene etape bilo je sve uzbudljivije i meni draže.

Mnogo sam zahvalna prijatelju sa početka priče, koji me uputio na poziv općine ( a sam se zaboravio prijaviti 😀 ), te tako pokrenuo svu ovu priču.

Ušli smo u 2018. godinu, pred nama su novi i zahtjevniji izazovi, ali sada u njih ulazim sigurnije i sa mnogo više samopouzdanja, na čemu moram zahvaliti svojim, sada već prijateljima, i super kolegama iz OB tima.

Sada sam već uveliko maturantica, završavam gimnaziju, mjesec-dva prije nego sam maturirala sam ”neplanirano” upisala fakultet koji sam zaista željela, polahko se i nastava približava kraju, sve u svemu život ide super i ima neki tok događaja. Međutim, ne bih ja bila ja, a da ne učinim da se dese neke turbulencije. Miran mjesec bez nekih neočekivanih dešavanja je nezamisliv u mom životu. Vjerovatno vas zanima šta se sada desilo, ukoliko ste uopće imali strpljenja čitati ovo sve. 😀

Uglavnom, na posljednjem sastanku koordinatora 32 Omladinske banke Armela i Željko kazaše da će Fondacija Mozaik ove godine pružiti priliku svima koji žele da dođu i rade u kancelariji u Sarajevu ili Banja Luci najmanje 3 mjeseca, a za to će biti plaćeni i imati osiguran smještaj. Meni je to tada zvučalo wooow i u trenutku sam postala veoma ushićena, no okrenula sam se oko sebe i shvatila da ima mnogo članova koji su duže u cijelom programu, te samim time imaju i prednost. To me naravno nije obeshrabrilo, jer sam posložila stvari tako da bi mi sljedeće godine ta praksa super dobro došla preko ljeta, a ove godine ću odmoriti od škole, pripremiti se za fakultet, ljeto provesti sa porodicom, itd.

Nakon par sedmica objavljen je poziv i svi članovi OB tima, koji su duže od godinu dana u cijelom programu, imali su priliku da se prijave. Da, nisam imala pojma šta bi se tačno trebalo raditi. Da, zvuči super. Da, očekivano jesam. Prijavila sam se. No, niti u jednom trenutku nisam pomislila da bih mogla biti izabrana pored svih, jer realno svi bismo pomislili da će prvo uzeti nekoga starijeg, ko je duže u svemu tome. Ipak, odradim sve potrebne zadatke i pošaljem na sreću.

Sedam dana nakon toga zvoni mi mobitel, nepoznat broj, javljam se i čujem Željka sa druge strane. Između ostaloga, kroz razgvor saznajem da sam u užem krugu i da bih mogla biti izarana. Završava poziv, stojim onako na sred sobe sa mobitelom u ruci i razmišljam.

Tada je bio utorak, u srijedu ću saznati da li sam izabrana, u četvrtak bih eventualno trebala ići potpisati ugovor, u petak završavam sa nastavom, već sam upisala fakultet, u subotu mi je maturalna večer, a u ponedjeljak bih trebala početi sa radom. Ok, trebao mi je neko da me štipne da provjerim sanjam li.

Da, dragi moji, pozvaše tako oni mene da kažu kako sam izabrana za Sarajevo, zajedno sa svojom dragom Vedranom iz Doboja, te da su u Banja Luci odabrani dragi Sanja i Đorđe.

Nalazim se sa Vedranom u vozu i tako zajedno, sa bruku treme, pokušavamo shvatiti šta se to desilo, da li ćemo zaista sljedećih tri mjeseca živjeti i raditi zajedno u Sarajevu i prolaziti kroz nove avanture, ili je to šala.