Obrazovanje ostaje najjači alat za kreiranje društva po meri: Intervju sa Nedimom Krajišnikom

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Nedima Krajišnika, projekt-menadžera Centra za obrazovne inicijative “Korak po korak” (“Step by Step”) i mladog društvenog aktivistu koji je svoje angažovanje najviše usmerio ka obrazovanju. Više o Nedimu, njegovim angažovanjima u civilnom sektoru i njegovom stavu po pitanju obrazovanja pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Nedime! Predstavi se našim čitaocima u nekoliko rečenica.

Nedim: Ćao i vama. Moje ime je Nedim Krajišnik. Svjesno i aktivno se trudim biti koristan. Vjerujem u znanje i obrazovanje ali sa srcem. Žalim za naknadnom pameću ali se borim da greške ne ponavljam. Realista sa neutaživim optimizmom.

Emilija: Baviš se mnogim stvarima u oblasti nevladinog sektora i dosta si društveno aktivan. Međutim, zajedničko svim tim poljima na kojima si angažovan jeste obrazovanje. Otkud interesovanje i želja da se najviše posvetiš ovom aspektu društvene angažovanosti?

Nedim: Prije svega mislim da je civilni sektor jedina platforma u kojem možeš ostati svoj i gdje ljudi rade sa srcem i predano. Iako postoji loš glas o nevladinom sektoru, kao i sve fenomene u društvu ne smijemo ga posmatrati kao homogenu masu. Obrazovanje je za mene početak i kraj svega. Svjestan svih ideoloških uporišta i uplitanja u obrazovanje, ono opet ostaje najjači alat za kreiranje društva po mjeri. Jedino što ostaje da se dogovorimo po kojoj mjeri. Iako je obrazovanje širok pojam, unutar njega identifikujem znanje, kao pokretač i generator svega dobrog ali i lošeg. Otuda ona rečenica u prvom dijelu “ali sa srcem”. Za mene je obrazovanje (čitaj znanje) i renesansa i revolucija.

Emilija: Trenutno si projekt-menadžer Centra za obrazovne inicijative “Korak po korak” (“Step by Step”). Kaži nam nešto više o ovoj inicijativi i njenim ciljevima.

Nedim: Centar za obrazovne inicijative „Step by Step“ zajedno sa svojom Zajednicom za inovativne nastavnike i nastavnice, koja broji više hiljada članova, je mjesto gdje se susreću ljudi i razmjenjuju ideje, kako bi zajedno stvarali dobro obrazovanje i čuvali radost djetinjstva za svako dijete. To je najkraće što vam mogu reći o Centru. Već više od dvadeset godina potičemo i iniciramo promjene u obrazovanju na svim nivoima. Dom smo za desetine zaljubljenika u obrazovanje, od fakultetskih profesora/ica do najsjajnijih učitelja i učiteljica. Zajednička pasija su nam djeca i obrazovanje. To znamo da radimo. To dobro radimo. Posebno oblast ranog rasta i razvoja.

Emilija: Mnogi se bave pitanjem dece, odnosno đaka, i prilagođavanjem obrazovnog sistema prema njihovim potrebama. Kakvo je stanje kada su u pitanju nastavnici i učitelji? Da li i oni moraju da se prilagođavaju potrebama učenika?

Nedim: Mislim da je iluzorno misliti da se sistem ikada ikome prilagođavao. Sistem ima svoj zadatak i ideju o tome kakvi ljudi mu trebaju. To rade kroz svoj produženu ruku a to je škola. Tako da prilagođavanje potrebama djece nije nikada bilo u fokusu obrazovnih autoriteta. Potrebe tržišta daleko više diktiraju odnose i vrstu obrazovanja. Nastavnici kao najbitnija karika u obrazovanju prema svim istraživanjima također su posebna priča. Na terenu su hiljade ljudi koji svaki dan pretvaraju učionicu u čarobno mjesto učenja i zabave. Nekima treba dodatna pomoć kako bi postali najbolja verzija sebe. Neki su propustili dobro inicijalno obrazovanje pa je to sada teško nadoknaditi dok postoji još jedna grupacija koja jednostavno ne pripada školi. U svakom slučaju ne smijemo generalizirati. Mi smo pokrenuli Nagradu za inovativne nastavnike i nastavnice kako bi pokazali koja snaga postoji u ovom svijetu, zbog sve češćeg negativnog narativa prema nastavnicima. Moramo razumjeti da barem na ovim prostorima ne postoji sistem kvaliteta niti standarda za ovu profesiju. Ona lagano gubi dignitet a to je najstrašnije što se može desiti nekom društvu. Svi smo krivi za ovo i svi treba da se borimo da vratimo ovu veličanstvenu profesiju na mjesto kojem pripada. Počevši od obrazovnih autoriteta, roditelja koji moraju ući u škole i tražiti svoje mjesto, preko nastavnika i nastavnica koji moraju raditi na profesionalizaciji do nas ostalih koji možemo pružiti različite vidove podrške. Treba čitavo selo da odgoji dijete i škola je srce zajednice. Ako se budemo vodili ovim onda možemo sanjati i graditi bolji svijet.

Naš odgovor na sve ovo je Zajednica inovativnih nastavnika i nastavnica koja upravo radi na tome da se dignitet povrati, da se stvori ozbiljna grupa profesionalaca koja pomaže i promišlja obrazovanje na svim nivoima. Vjerovatno vas neće iznenaditi činjenica da obrazovne vlasti nikada nisu ozbiljno saslušale nastavnike. Pa ni roditelje. Pa ni nas ostale.

Emilija: Sve je više primetna potreba za dodatnim, neformalnim obrazovanjem. Uprkos tome, škola ostaje tradicionalni stub i osnova obrazovanja. Da li se uloga škole, pa samim tim i nastavnika i profesora kao nosioca tog stuba, u savremenim uslovima menja?

Nedim: To više nije pitanje, već očekivana realnost. Epohalna transformacija od nastavnika kao centra znanja i moći do sveprisutnog znanja mijenja obrazovni realitet. Mi možda nismo spremni na to i otuda ovoliko nezadovoljstvo na svim stranama. Samo se zapitajte kada ste posljedni put čuli ozbiljnu raspravu o obrazovanju a da to nisu teške torbe, famozni pretrpani nastavni plan i program i tradicionalno male plate. Učenici usvoje samo 30% znanja u školi a dajemo joj mistične moći. Naravno da onda postoji potreba za dodatnim obrazovanjem. Mislim da postoji jedna balkanska kulturološka stvar koja se također promijenila. Od toga da su nas roditelji slali po znanje do toga da nas danas šalju po papir. Razlika je ogromna. Devalvacija znanja kao takvog stvara generacije neuspješnih i nekompententnih. Oni koji primjećuju vlastiti deficit su u očajnoj potrazi za znanjem. Jedna kolektivna transformacija obrazovanja i svijesti o obrazovanju nam je potrebna. Pitanje ostaje da li ima ljudi koji mogu iznijeti tako velike trasnformacije.

Emilija: Kao što smo već videli, središte tvojih interesovanja jeste obrazovanje i rekonstrukcija obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini. Da li primećuješ napredak po tom pitanju? Koji je glavni problem obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama iz regiona?

Nedim: Od toga da nije ništa do toga da mi je sve problem. U moru reformi, različitih inicijativa, nezadovoljnih i zadovoljnih, obrazovanje je postalo brdo otpada kojem ne vidimo početak ni kraj. Ujedno je toliko kompleksno da ako dirnete jednu tačku čitava mreža je poljuljana.

Najradije bih sve ispočetka. Sve odbacio i pitao roditelje, nastavnike i društvo kakvu mi to djecu želimo. Ne vidim toga ko ne bi rekao da želi djecu koja su sposobna, sprema da uče, brižna, djeca koja propituju svijet oko sebe i traže puteve da grade bolje mjesto za sve nas. Eh, sljedeće pitanje da li obrazovni sistem to sada produkuje. Očigledno i činjenično NE.

Rezultati u obrazovanju, nažalost, nisu vidljivi odmah, ni za 10 godina. Uspjesi obrazovnog sistema mjere se generacijama. To je dodatna opasnost obrazovanja. Vjerujem također da ad hoc reforme ne donose ništa dobro. Mislim da obrazovanje je u stalnoj reformi i takvo mora da ostane. Moramo imati viziju dobrog obrazovanja a pritom biti fleksibilni da stalno „dorađujemo“ i „zatežemo“.

Nastavnici kao ključni faktor moraju biti u fokusu. Od njihovog inicijalnog obrazovanja do sistema praćenja i napredovanja. Njihov status ne smije biti upitan. Profesionalizacija je nešto čemu treba težiti a meritokracija ideal.

Finansiranje obrazovanja također ne smije biti upitno. Ako nismo svjesni važnosti obrazovanja onda i ne treba da imamo škole. Ne smije se dogoditi da ijedno dijete u našim zemljama ide gladno u školu, ili nema pristup obrazovanju. Finansije za stalno usavršavanje i unapređenje obrazovanja moraju biti aksiom u državničkim budžetima.

Emilija: U poslednje vreme se sve više priča o ulozi koju civilno društvo ima na kreiranje javnih politika. Koja je, po tvom mišljenju, glavna uloga civilnog sektora? Da li smatraš da bi civilno društvo pre trebalo da savetuje ili da donosi odluke?

Nedim: Mislim da je civilno društvo u našim zemljama poprimilo hibridne oblike. U Bosni i Hercegovini sve je civilno društvo, od ribolovačkih udruženja do sportskih klubova, preko udruženja poslodavaca do udruženja nastavnika. U teoriji ono je korektiv sistema. Sa druge strane, bez generalizacija, civilno društvo je produkovalo neke od najboljih inicijativa u regionu. Vršilo pritisak kad je trebalo. Civilno društvo je preuzelo na sebe i one stvari koje bi sistem trebao da radi. Po inerciji nastavljamo tako i u većini slučajeva amnestiramo sistem od onoga šta je njegova obaveza. Tako da se smatram saučesnikom na nekom nivou. Na koncu, mislim da je uloga da savjetuje ali i da bude konsultovan pri donošenju odluka.

Emilija: U zemljama iz regiona je primetna određena apatija i indiferentnost među mladim ljudima. Kako bi ih ti motivisao da se aktiviraju i uključe u rad civilnog društva? Na koji način mogu dati svoj doprinos?

Nedim: Pokušaću odgovoriti na ovo pitanje iz vlastite perspektive i vlastitog puta. Vjerujem da postoji više razloga što mladi ljude uopšte postaju aktivni. Jedan od njih je što primjećuju nepravdu ili nepostojanje određenih stvari u vlastitom okruženju. To je intrizična motivacija mladih koja nema veze sa „vraćanjem zajednici“. Mislim da je to pogrešna mantra. Mladi ljudi pogotovo u Bosni i Hercegovini nemaju šta da vrate zajednici jer im zajednica nije ni dala ništa. Šta više, najčešće imaju žestoke protivnike na drugoj strani. Vraćamo se na onu ljudsku potrebu da doprinesemo.

Drugi nivo su prilike koje civilni sektor daje na različitim nivoima, od stipendija do iskrenih prostora za učenje i napredovanje. Dok onaj treći je jednostavno utočište. To je da budete okruženi sa ljudima koji dijele vaše ideje, imaju vizije i spremni su se boriti za bolje. Za sve. Iako često svi nisu uz njih.

Što se tiče apatije i indiferentnosti ona je vrlo vidljiva. Ja sam stalno između dvije vatre. Jedna je da odrasli pa ni sistem nisu pružili prilike mladim ljudima da budu uključeni na bilo kojem nivou. Druga je realna slika društva u kojem se sistem toliko zablokirao i zaštitio da ne postoji prostor u koje mladi ljudi mogu promijeniti nešto. Krenite od političkih partija pa do propalih inicijativa. Kako jedna mlada osoba da bude politička aktivna? Da onako sa „relativnim“ znanjem dođu u stranku i kao napreduju na nivou zasluga. To ne postoji. Postoji podanička kultura i tu više nema vas nego određena verzija vas na koju ste možda i pristali. Progovara realista iz mene. Organskog i čistog političkog prostora nema za mlade ljude i spreman sam diskutovati sa svima na ovu temu. Ako neko pokuša sa novom političkom opcijom, od postojećih 150 (ne postoji puni registar), to znači da ćete biti samljeveni u postojećim okvirima kojima diktiraju i vladaju već dobro poznati.

Za one koji žele dati svoj doprinos kako znaju i umiju, vrata su im uvijek otvorena u civilnom sektoru. Neka vrata.

Emilija: Jedna od glavnih posledica apatije, ali i nezadovoljstva među mladim ljudima, jeste “odliv mozgova” i to što se sve više mladih odlučuje da budućnost gradi u inostranstvu. Šta bi poručio mladima koji se dvoume da li da odu ili da ostanu? Šta je to što je tebe navelo da ostaneš?

Nedim: Ja sam poprilično siguran u svoj ostanak. Poslije studija u Americi imao sam jasnu viziju gdje želim biti. Ono što bih vrlo rado pitao mlade ljude jeste kako oni zamišljaju svoj život? Šta je za njih kvaliteta života? Ako su vrlo jasni oko toga i mogu identificirati faktore dobrog života neka se zapitaju da li to dobijaju negdje vani ili to mogu dobiti i ovdje. Ne morališem i teško da imam nešto pametno reći tim ljudima. Sve je legitimno i donekle razumijem da je ljudima dosta straha, iščekivanja itd. I meni je. Moj način da upotpunim svoje biće, svoj duh, jeste da se neprestano borim. To sam našao ovdje. Šta upotpunjuje njihov duh? U svakom slučaju ostajem tužan da mi najbliži drugari idu u druge svjetove i da nismo uspjeli napraviti zajedničku borbu ovdje. Ako odu po pamet i vrate se, biću vrlo sretan.

Emilija: Da li su inicijative i projekti, poput Omladinske banke Fondacije Mozaik, dobar podstrek mladima da ne odustaju od svojih ideja i vizija? Kako su tebi pomogle?

Nedim: Ma naravno da su dobar podstrek. Ko to još, hajmo reći bezuslovno, podržava mlade ljude i njihove ideje? Ko ih to još pravi boljim ljudima, pametnijim i sposobnijim? Mozaik, ali i neke druge organizacije to rade. Iskreno. Kao neko ko živi i radi u civilnom sektoru, veoma mi je jasno koliko je to teško. Naći sredstva za takve inicijative. Ubijediti ljude da radiš iskreno. Stvoriti mrežu mladih da podržavaju druge mlade ljude i inspirišu ih svojim djelima i uspjesima. Kada je sistem zakazao, Mozaik je podržavao ideje malih i mladih ljudi. Davao im i resurse i alate za dobre priče u lokalnim zajednicama. Spojio i zauvijek učvrstio veze na hiljade mladih u ovoj nam šizofrenoj zemlji. I na kraju ne odustaje. Pa to je meni jedna od najljepših priča Balkana. Meni su neki susreti i ljudi u civilnom sektoru pa i Mozaiku promijenili život. Ubacili mi sjeme sumnje i vlastitog propitivanja. Dali mi priliku da studiram ono što sam želio a nisam mogao priuštiti. Danas imam luksuz da sam slobodan da svaki dan učim. Razmjenjujem ideje sa drugim ljudima. Što bih išao igdje. Svjestan svoje privilegije, trudim sa da je što više mladih ljudi dobije za svoga života.

Emilija: Da li u budućnosti planiraš da nastaviš da se baviš pitanjem obrazovanja i obrazovnog sistema? Koji bi, po tvom mišljenju, bio idealni scenario za budućnost obrazovanja?

Nedim: Apsolutno sam zaljubljen u ideju da ostanem u ovom sektoru. Sjetiću se jedne upadice koju mi je prije 10 godina, uputila moja sadašnja izvršna direktorica i mentorica Radmila Rangelov Jusović, a glasila je „za sada si tek potencijal, ako nešto ne učiniš sa svojim životom, u jednom trenutku ćeš uvidjeti da nisi više ni mlad a ni simpatičan“. Ovo za mene danas znači da je još mnogo neistraženih prostora ispred mene. Još mnogo, mnogo za učiti. U međuvremenu pokušati iskoristit svoje znanje da unaprijedim sektor obrazovanja i dam svoj vlasititi doprinos generacijama djece koje dolaze. Idealni scenario za početak bi bio da vidim barem jednu političku stranku koja među svojim prioritetima ima obrazovanje, onda da vidim društvo koje promišlja obrazovanje pa da vidim masovne proteste u svim gradovima ove regije. Ne za rat. Ne za male plate i loše uslove rada. Već za obrazovanje. Ako se pitate šta je starije, koka ili jaje. Mislim da je obrazovanje.