Moramo ostati u ovoj zemlji i napraviti je boljom: Intervju sa Aidom Osmanagić

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Aidu Osmanagić, mladu, inspirativnu devojku i društvenu aktivistkinju i nekadašnju predsednicu Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine. Više o Aidi, njenim angažovanjima i tome zašto je, uprkos činjenici da ima državljanstvo Švedske, odlučila da ostane u BiH pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Aida! Kako bi se predstavila u nekoliko rečenica?

Aida: Ćao! Ovo pitanje mi je uvijek najteže, ali evo, opet ću pokušati ukratko reći ono najvažnije. Ja sam Aida Osmanagić, imam 20 godina i studentica sam prve godine Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Ponosan sam član trenerskog tima Mreže savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine, Odreda izviđača „Prvi dobrinjski“, aktivan sam volonter, radim na nekoliko projekata u okviru fakulteta, zaljubljenik sam u muziku, jezike i ljude koji tjeraju oblake.

Emilija: Rođena si u jednoj od najrazvijenijih država Evrope – Švedskoj, ali su tvoji roditelji odlučili da se vratite za Bosnu i Hercegovinu kada si imala 12 godina. Kako je izgledala promena koja je usledila? Kako si uspela da se prilagodiš potpuno drugačijem okruženju i načinu života?

Aida: Život u Bosni i Hercegovini je mnogo drugačiji od života na koji sam tada bila naviknuta. Trebalo mi je vremena da prvo prihvatim promjenu, a onda i naučim da živim u skladu s njom. Nova sredina, novi prijatelji, sve mi je bilo potpuno novo. Nisam znala matematiku koja se u tom uzrastu uči u našim školama, pisana slova i još mnogo toga što se razlikuje u odnosu na školu u Švedskoj. Bila sam prestrašena pričama svojih prijatelja u Švedskoj kako je ovdje sve mnogo teže, kako učitelji tuku djecu, kako su ovdje ljudi siromašni i šta sve ne. Sve mi se to tada činilo jako strašno. Djevojčica sa toliko godina uopće ne razmišlja o mogućnosti da se preko noći sve promijeni. Društvo u Bosni i Hercegovini je nažalost puno predrasuda, ljudi su zauzeti tuđim životima što je dodatno otežavalo situaciju. Mnogo teže mi je bilo da se suočim sa tim nego da uđem u ritam u školi. Sa tim još uvijek učim da se nosim.

Emilija: Obično pričamo o “odlivu mozgova” iz zemalja iz regiona, međutim u tvom slučaju je situacija bila obrnuta. Nakon završene srednje škole u Sarajevu, iako si imala mogućnosti da svoje studije započneš van granica Bosne i Hercegovine, ipak si odlučila da ostaneš. Šta je to što je presudilo u korist toga da ostaneš? Kada si počela da osećaš da tu pripadaš?

Aida: Kad pomislite da ste došli na pravi put, kada počnete da se veselite i mislite da znate u kojem smjeru idete, obično se baš tada sve promijeni. Tako je bilo i kod mene. Svjesna kvalitete života, mogućnosti, sistema obrazovanja u jednoj razvijenoj zemlji i naravno godinama provedenim tamo, čvrsto sam odlučila da upišem fakultet i nastavim život tamo gdje sam već navikla. To zapravo i nije bilo nešto o čemu sam tada mnogo razmišljala. Švedsku sam smatrala svojom, nisam planirala otići u nepoznato, nego se vratiti odakle sam došla, u mjesto koje poznajem, gdje imam porodicu i prijatelje, tako da se to podrazumijevalo. Sve je već bilo isplanirano, unaprijed određeno, preostajalo je samo da spakujem kofere i odem. Ali… Kako rekoh na početku, planovi se promijene. Postala sam dio jedne velike porodice koja se zove Mreža savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine (mreSVUBiH) i više nikada se nisam mogla niti željela zamisliti bez ljudi koji je čine. Porodice koja nudi osjećaj pripadnosti, nudi prijateljstva, prave vrijednosti, promjenu i potpuno novu perspektivu života u ovoj zemlji. Volim reći da čovjek mora pronaći svoje svjetlo kako bi bio sretan na bilo kojem mjestu na planeti, a ja sam svoje pronašla baš ovdje i zove se mreSVUBiH.

Emilija: Iako imaš tek 20 godina, uveliko si društveno angažovana i aktivna u nevladinom sektoru. S obzirom na to da je većina tih projekata i kampanja bilo na volonterskoj bazi, nisi dobijala novčanu naknadu za iste. Šta te je motivisalo da kreneš sa volontiranjem i budeš aktivna u mnogim projektima i kampanjama? Kako si uspela da uskladiš te obaveze sa učenjem za školu i sada za fakultet?

Aida: Uključila sam se u nevladin sektor još u osnovoj školi. Oduvijek sam bila osoba koja nije statična, tako da je to došlo spontano. Smetalo mi je što se ljudi kod nas mnogo žale, a gotovo ništa ne rade kako bi riješili probleme. Htjela sam da doprinesem društvu, da radim na sebi i da kreiram bolju sadašnjost i budućnost ove zemlje. Nakon što sam završila svoju prvu volontersku aktivnost, osjećaj je bio neprocjenjiv i znala sam da je to samo početak. Od tog trenutka pa do danas aktivno radim na različitim projektima i mislim da je to jedna od najboljih odluka u mom životu. Što se tiče vremena, organizacija je ključ svega. Kada dobro rasporedite vrijeme i poredate prioritete, sve se može. Naravno, ovakav angažman zahtijeva odricanja, ali ta odricanja su potpuno nevažna u odnosu na ono što dobijete zauzvrat.

Emilija: Jedna od najznačajnijih uloga koje si imala je predsednica Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine. Da li ti je ova uloga otvorila neka nova vrata? Koje su bile tvoje aktivnosti i na koja dostignuća mreSVUBiH si najviše ponosna?

Aida: Bila sam predsjednica Vijeća učenika Prve gimnazije koju sam pohađala i predstavljala sam svoju školu u Mreži vijeća učenika Kantona Sarajevo. Nakon godinu dana postala sam predsjednica na nivou svog kantona, a nedugo zatim i na nivou FBiH. Mreže kantona u FBiH, regija u RS i u Distriktu Brčko čine mreSVUBiH koji predstavlja i zastupa prava i obaveze svih srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini. Moj svaki pokušaj da opišem mreSVUBiH bude bezuspješan, valjda dovoljno dobre riječi ne postoje. Ono što mogu reći jeste da je mreSVUBiH sigurno najbolje što mi se desilo u životu. mreSVUBiH je dokaz da Bosna i Hercegovina ima nevjerovatan potencijal i da može i treba da funkcioniše odlično. O vratima koje mi je otvorio mreSVUBiH bih mogla pisati dugo, stekla sam nevjerovatno iskustvo i svaki dan učim sve više i više. Imala sam priliku da učestvujem u mnogim projektima i osmislim iste, da posjetim različite institucije, upoznam mnoge uspješne ljude, da posjetim gotovo sve gradove širom zemlje i steknem prijatelje u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, okružena sam predivnim ljudima i mislim da veće bogatstvo ne postoji. Neprocjenjiv je osjećaj kada sa svojim prijateljima iz Banja Luke, Livna, Tuzle, Prijedora i Mostara sjedim u istoj sali i zajedno radimo na rješavanju nekog problema koji je često isti za sve nas, odakle god dolazili i kako god se zvali. Samo jedan primjer koliki su srednjoškolci resurs ove zemlje jeste da su tekuće školske godine u humanitarnoj akciji „Jedan slatkiš, jedno dijete“ srednjoškolci širom zemlje skupili slatkiše u vrijednosti od preko 130 000 KM i okupili oko 7000 srednjoškolaca povodom obilježavanja Dana srednjoškolaca.

Emilija: Fondacija Mozaik, između ostalog, pruža mogućnost srednjoškolcima iz mreSVUBiH da sa svojim projketima apliciraju za finansiranje Omladinske banke. Kakav je odaziv mladih ljudi? Da li su srednjoškolci svesni prilike koja im je pružena?

Aida: Fondacija Mozaik je pružila mladim ljudima u Bosni i Hercegovini da svoje ideje pretvore u stvarnost. Sretni smo što nismo sami u onome što radimo i što sarađujemo sa njima. Na sreću, imamo aktivne srednjoškolce koji su svjesni prilika koje im se pružaju i trče im u susret.

Emilija: U okviru Mreže saveta/veća učenika Bosne i Hercegovine, nekoliko godina unazad je realizovana kampanja “Želimo znati!” koja se tiče srednjoškolaca i njihovih aktuelnih problema. Da li bi nam ukratko ispričala o ciljevima i dosadašnjim aktivnostima ove kampanje?

Aida: Uspješno realizujemo kampanju „Želimo znati“ već 6 godina unazad. Kampanja se svake godine tiče aktuelne problematike srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini. Neke od tema koje smo obrađivali su odljev mozgova, mobilnost mladih, segregacija, obrazovni sistem i neformalno obrazovanje. Radili smo istraživanja na ove teme i rezultati su zaista bili zastrašujući. Naprimjer, 83% mladih ljudi u Bosni i Hercegovini nije posjetilo drugi entitet, a njih 67% njih nikada nije posjetilo neku EU zemlju. Naziv prošlogodišnje kampanje je „Želimo znati! Kako u ovoj zemlji ostati?“ a sastojala se od izbora za najaktivnijeg srednjoškolca, najboljeg profesora i najbolje škole u Bosni i Hercegovini. Priliku da se prijave su imali svi, a filtriranje su vršili srednjoškolci. Naš cilj je bio javnosti predstaviti pozitivne primjere ove zemlje, pokazati da postoje aktivni mladi ljudi i kakvi profesori nam trebaju, a ove godine se javljamo sa rješenjem, a to je EU Selo.

Emilija: Projekat na kome trenutno radiš jeste upravo EU Selo (EU Village). Čime se taj projekat bavi?

Aida: EU Selo je projekat koji je nastao kao odgovor na pitanja koja smo postavljali kroz naše kampanje i način na koji ćemo se približiti rješavanju problema koje sam upravo spominjala. EU Selo će biti veliki kulturni centar koji će imati oblik Europe, a podrazumijevat će kompleks kuća zemalja Europske unije. Svaka zemlja će, shodno položaju na karti Europe, imati svoj prostor gdje će biti njena tradicionalna kuća. Jedan dio kuće služit će za predstavljanje kulture te zemlje, a drugi kao smještajni kapacitet za posjetioce. Na području gdje je Bosna i Hercegovina, bit će veliki trening centar gdje će se održavati treninzi, konferencije, edukacije… EU Selo će biti mjesto za učenje o kulturi, historiji, jezicima, umjetnosti, muzici, hrani i sl. Mjesto na kojem će mladi ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, ali i šire učiti o različitosti, raditi na izgradnji društva jednakih mogućnosti u procesu pomirenja i mjesto koje mladi u Bosni i Hercegovini trebaju kako bi dobili novu perspektivu života u kojoj je različitost bogatstvo i realnost. EU Selo ponudit će i mogućnosti razmjene učenika, prakse i prvog zaposlenja. Projekat je već prezentovan u Delegaciji Europske unije, održali smo sastanke sa ambasadorima, projekat smo predstavili i u ministarstvima, a sada smo u fazi sastanaka sa načelnicima općina i opština u Bosni i Hercegovini. Podrška stiže sa svih strana, a posebno smo sretni što su kvalitet i potrebu ovog projekta prepoznali uspješni ljudi iz Bosne i Hercegovine.

Emilija: Društveno angažovanje i različite aktivnosti su jako važne za svaku mladu osobu. Iako su u početku na volonterskoj bazi, na taj način mogu da otvore brojne mogućnosti za dalje napredovanje i građenje karijere. Šta bi poručila svojim vršnjacima? Kako bi ih motivisala i pokrenula?

Aida: Budite lijepa, pozitivna strana i ponos ove zemlje. Radite na sebi, nikada ne odustajte i ostvarujte svoje snove. Ova zemlja ima mnogo toga za ponuditi, ali se moramo probuditi. Ako želimo promjenu, moramo početi od sebe. Sada, ne sutra. Moramo ostati u ovoj zemlji i napraviti je boljom, otići je lakši put. To nije rješenje i nije hrabro, a mi smo hrabri. Nema ljepšeg osjećaja nego kada znate da ste zaslužni za nešto što je donijelo dobro nekome ili nečemu, kada nacrtate osmijeh na nečijem licu ili upalite barem jednu lampu u ovoj zemlji. Kada bismo svi upalili po jednu, zamislite kako bi svijetla bila ova naša zemlja. Probajte jednom i sigurno ćete ih nastaviti paliti zauvijek.

Emilija: Iako imaš dosta uspešnih projekata i dostignuća iza sebe, sigurna sam da je ovo tek tvoj početak. Koji su tvoji planovi za budućnost? Da li i dalje ostaješ pri odluci da ne odlaziš u inostranstvo?

Aida: Trenutno su moj prioritet fakultet i mreSVUBiH. U to ulažem najviše vremena i truda, a svakako da imam velike planove za budućnost. Imam velike ambicije i trudim se da ostvarim sve svoje ciljeve. Što se tiče odlaska, ostajem ovdje sve do trenutka kada i ako saznam da sam dala sve od sebe, a da nisam uspjela. Vjerujem da svako ko da sve od sebe i uspije i da uspjeh na svakom mjestu pod ovim nebom zahtijeva rad, trud, zalaganje i vrijeme. Ovdje radim ono što volim, ovdje su ljudi koje volim i u ovu zemlju želim da ulažem. Ona me treba i neću je napustiti.