Moj put od neolita do internship-a

Ne mogu da se sjetim ko je u pitanju? Da li je Dženan ili je Vesna? Na završnoj konferenciji 2017. godine prvi put su upotrijebili termin “članovi iz doba neolita”. U prvi mah djelovalo nam je smiješno, a onda smo ga i mi počeli koristiti. Na zadnjem offline sastanku koje smo imali Vesna je nekoliko puta spomenula kako joj je drago što znamo da je omladinska banka naša, kako čvrsto držimo stavove kod nekih stvari i sa kojom sumnjom preispitujemo iste kada drugari iz Mozaika kuvaju nešto novo. I istina je. Omladinska banka je dio mene. I ako uzmemo u obzir da imam 25 godina, to znači da sam gotovo trećinu svog života član omladinske banke. Punih osam, i koji mjesec više, godina. Jedini sa tolikim stažom. Poslednji iz svoje generacije ranog Neolita. A bilo nas je.

Kada sam postao član omladinske banke, imao sam svega 17 godina. Bio sam neozbiljni klinac na raskrsnici šta biti kad porastem ni ne sumnjajući da će to biti veoma brzo. I ne mislim na ono da li ću biti doktor ili inženjer, učitelj ili automehaničar, već da li ću postati čovjek ili ne?

Koliko god zvučalo kao kliše, ali omladinska banka me oblikovala da budem bolja osoba. Ne, ustvari ljudi koji su godinama prodefilovali kroz omladinsku banku. Marijana, Sanja, Bojana, Stenli, Mišo, Maja, Sladan, Dajana, Denis, Đorđe, Mile, Gorana, Adnan, Mirhat , Melisa, Sanja, Helena, Mirko,… i još mnogi drugari čija imena ću kroz nabrajanje da sigurno zaboravim. 

Svi smo mi ljudi i naravno da imamo osobine koje ima svaki normalan čovjek. I dobre i loše. Na nama samima je da nađemo balans. Da pobijedimo one loše, ali i da one obuzdamo one dobre do granica normalnog. Iako smo termin OB porodica uveli nešto kasnije, ljude koje sam upoznao i prije toga sam smatrao istom. A sa njima sam naučio da obuzdam predrasude, pobijedim komplekse i budem ono što jesam. Da postanem ono što jesam. Naučio sam kako biti filantrop.

Bilo da smo slušali vijesti iz budućnosti od nekog budućeg Dženana kako smo to našu zemlju učinili boljom i stabilnom ili da smo nosili obilježja na čelu, markere koje ima svaki čovjek na svijetu i prema kojem se ljudi ophode na način koji njegovo ophođenje ka ljudima prouzrokuje, uvijek smo se trudili da učimo i načinimo od sebe bolje. Bolje govornike, drugare, sugrađane, komšije i na kraju krajeva ljude.

Naravno bilo je i onih momenata kada sam pomišljao da sve pošaljem k vragu i da odustanem. Bilo je i suza i smijeha i znoja i krvi. Ali uvijek se bolje izdignuti iz svih problema i iz toga izaći jači. I istina stvarno smo neke promjene i neke nove uloge dočekivali teže nego što smo ih doživljavali. Jer kada smo postajali facilitatori bili smo ljuti gotovo jednako kao i sada kada to prestajemo biti. Moja najdraža izreka, čak moj životni moto jeste: „Suština je u promjenama!“ Jer promjena je uvijek dobrodošla iz razloga što je monotonija ono što ubija kreativnost.

OB odbor je postao OB tim, a OB tim je naravno postala OB porodica.

Da se trud koji još „vučem“ iz perioda Neolita isplati potvrdila je ovogodišnja prilika da se prijavim na Mozaikov internship, i sada zajedno sa Sanjom i Željkom u kancelariji u BL radim da poboljšamo proces programa omladinskih banaka.

A ovako je izgledao moj prvi radni dan…