LONAC & OREA: Intervju sa Jasminom Dizdarević: Da bismo očuvali tradicionalne zanate, moramo ih popularizovati

130

Pred vama je serija intervjua, urađena u saradnji sa OREA-om, u kojoj pričamo sa vlasnicama i vlasnicima malih biznisa. Oni su sa nama podijelili svoja iskustva, savjete i pozitivne priče. Cilj ove mini-serije intervjua je da vam predstavi ko stoji iza tih brendova, šta je neophodno da bi se uspješno razvijao biznis, koje su to glavne prepreke i izazovi i kako ih prevazići i još mnogo toga. Sve ove priče su posebno važne u vrijeme globalne pandemije jer pokazuju kako uz trud, rad i upornost možemo da prevaziđemo krize poput ove. Nakon što prođe vanredna situacija one ostaju tu kao inspiracija i pomoć mladim preduzetnicima i preduzetnicama i onima koji to planiraju da postanu. Vjerujem da ćete u svakoj od ovih jedinstvenih i inspirativnih priča pronaći motivaciju, savet i pozitivnu energiju kao što smo i Senka i ja pronašle razgovarajući sa našim fenomenalnim sagovornicima. Više o saradnji lonca i OREA-e pročitajte ovdje: LONAC & OREA: 7 dana za 7 priča o malim biznisima.

Za danas smo vam pripremili intervju sa inspirativnom Jasminom Dizdarević, arhitekticom koja stoji iza brenda Waga Wood.

Waga Wood brend je nastao kao želja da se objedini ono po čemu je Bosna i Hercegovina poznata, a to je tradicionalna kuhinja, drvo i umjetnost drvorezbarenja. U pitanju su ručno rađene drvene daske za pripremanje i serviranje hrane. Arhitektica Jasmina Dizdarević, koja stoji iza ovog brenda, je odlučila da spoji tradicionalno zanatsko umijeće sa zdravijim i prirodnijim pristupom pripremanju i služenju hrane. Waga Wood daske su moderan proizvod koji je nastao iz tradicije.

Emilija: Zdravo Jasmina! Kako bi se predstavila našim čitaocima i čitateljkama? Kako se kod tebe pojavila ljubav prema rezbarenju?

Jasmina: Rođena sam i odrasla sam u Konjicu – gradu koji je poznat po drvorezbarstvu. Kao dijete odrastala sam blizu jedne stolarske radionice tako da se može reći da je već tada krenula moja ljubav prema rezbarenju. Nakon završene gimnazije otišla sam da studiram arhitekturu, završila sam studije na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a zatim sam provela nekoliko godina na doktorskim studijama u Istanbulu. Kada sam se poslije 8 godina vratila u Konjic, otišla sam u radionicu jer to volim, kao dijete sam tamo bila i na taj način izražavam svoju kreativnost.

Emilija: Kako imamo čitaoce i čitateljke iz svih država regiona, da li bi mogla ukratko da nam ispričaš o tradiciji drvorezbarenja u Konjicu? Zašto je ova vještina tako posebna?

Jasmina: Za neke dekoracije ne zna se tačno porijeklo, smatra se da je to djelimično zasluga nekih Njemaca koji su posjetili grad i prenijeli tu tehniku. Tačno porijeklo drvorezbarstva u Konjicu se ne zna i ono je dosta autentično i unikatno u svijetu. To dokazuje činjenica da smo aplicirali u UNESCO-u, naše Ministarstvo za kulturu je apliciralo da se ta vještina, odnosno zanatstvo, uvrsti na svjetsku listu baštine. UNESCO je posjetio grad, posjetio naše radionice i tako je konjičko drvorezbarstvo upisano na UNESCO-vu listu nematerijalnog naslijeđa. Drveni duborez je prisutan svugdje širom svijeta i svaki ima neku svoju karakteristiku. U Hrvatskoj, na primjer, ima poznati hvarski duborez gdje oni crtaju vinovu lozu i specifični su po tome i to je prepoznatljivo. Tako isto konjički duborez je poznat po tome što ima bosansku ružu, odnosno taj specifičan motiv cvijeta koji se najbolje radi u Konjicu. To je još jedna vrijednost našeg proizvoda jer kad napraviš nešto tom vještinom to je zaista unikatno, jedinstveno i posebno.

Emilija: Navela si da si arhitektica po zanimanju i to je tvoj primarni posao. Šta te je navelo da napraviš Waga Wood brend?

Jasmina: Kada sam se vratila u Konjic, nakon završenih studija, radionice su bile zatvorene zato što nekad imaju posla, nekad nemaju, naprave nekom nešto i preživljavaju. U diskusiji sa majstorima šta je uzrok tome, dobila sam odgovor da niko više ne voli starinski namještaj, da se promijenio ukus i da nema više potražnje. Iz tog razloga sam odlučila da pokrenem Waga Wood.

Mi nemamo veliku proizvodnju, zbog mehanizacije i veličine radionice, ograničeni smo ne proizvodnju elemenata manjih dimenzija i ploča dužine do 1,5metara. Na meni je bio izazov da smislim šta da napravimo. Primarni cilj mi je bio da smislimo koji je to proizvod koji svakome treba, da ima potražnju prije svega. Mi možemo napraviti prelijep stalak za novčiće, ali koliko ljudi skuplja novčiće? Shvatila sam da je to taj “tableware”, mi čak nemamo odgovarajući izraz za to. To nije klasična daska za rezanje, to je ukras na stolu i služi za serviranje.

Emilija: Da li si od početka imala odlučan stav da ponovo doneseš drvorezbarstvu promociju kakvu zaslužuje? Kakva je bila reakcija ljudi iz tvoje okoline? Da li su podržali tvoju ideju?

Jasmina: Kada smo tek počeli ja sam prezentovala prva četiri dizajna, oformili smo cijenu tako što smo uračunali kolika je potrošnja materijala, utrošeno vrijeme… Kada su ljudi u mom okruženju čuli da je cijena daske 20€, govorili su mi da sam luda i da niko neće platiti dasku za rezanje 20€ ali me ništa nije pokolebalo. Odlučila sam da ću ih ipak napraviti – uložiću svoje vrijeme, resurse i znanje da dizajniram 10 takvih proizvoda i platiću da se naprave uzorci i pomoći ću tim majstorima da se osmisli kako treba i probaćemo. Ako to niko ne kupi, ako svima bude skupo, jednostavno nećemo to raditi i gotovo. Zanimljivo je da kada smo krenuli sa prodajom svi su poludjeli za proizvodom – prvenstveno zbog toga što je svaki proizvod unikatan i jedinstven, jer na našem tržištu nije ni postojala mogućnost kupovine sličnog proizvoda od masivnog drveta sa kvalitetom koji mi radimo. Ali nije samo nepostojanje takvog proizvoda tajna našeg uspjeha, tu je značajan faktor i ljepota tradicije koju su ljudi sa naših prostora, pa i šre prepoznali i cijene. Waga Wood je kvalitet, cijeli brend je rezultat jedne dugogodišnje tradicije, unikatno je i iz milion aspekata taj proizvod ima sve predispozicije da uspije. Tako je krenula cijela priča. Poslije dvije godine reakcije su bile: “Što ti je ovako jeftino?”

Emilija: Kakav je sada položaj zanatlija, konkretno drvorezbara? Da li se promijenila situacija u odnosu na period kada si se tek vratila u BiH?

Jasmina: Meni je poražavajuća činjenica da je jedan majstor, čiji je deda bio stolar i njegov otac i on i svi su naslijedili tu vještinu i svi su odlični u tome, svog sina poslao na zanat varioca jer mu je isplativiji. Nažalost, zbog ekonomske situcije ljudi su prinuđeni da tako razmišljaju. Nije se napravila prava atmosfera, nije se na vrijeme prepoznao potencijal. Sada se to polako mijenja, sad je već drugačije nego što je bilo prije pet-šest godina. Sad je i UNESCO odobrio, imamo zanat koji je ambasador u celom svijetu, imamo svjetske dizajnere koji su upoznati sa vještinom, zato se sada to već u drugom smjeru razvija.

Emilija: Kako funkcioniše posao u jednoj zanatskoj radionici? Kako izgleda raspodjela rada, ko daje ideje, kako izgleda proizvodnja jedne Waga Wood daske…?

Jasmina: Mi imamo malo drugačiju filozofiju rada. Recimo, nemamo zaposlene klasičnog tipa da neko ima satnicu ili platu. Naš majstor se plaća na komad koji on proizvede i on određuje svoju cijenu. Po mom mišljenju, to je model koji daje vrijednost njegovom radu i zbog kojeg je motivisan da radi. Znam šta je serijska proizvodnja i mora i to da postoji, ali ono što mi propagiramo je drugačije. Nama nije primarni cilj biznis, nama je cilj da razvijamo, da popularizujemo zanat, privučemo omladinu da nastave da rade u toj struci i da vide perspektivu u tome. Naravno da bismo mi mogli to da radimo, moramo negdje i prodavati naše proizvode, moraju se negdje plasirati, to je povezano jedno sa drugim.

To je bio rad, odnosno pozadina cijelog tog projekta. Svi smo uložili puno energije, ljubavi i truda na slijepo, bez ikakvog pozitivnog feedback-a na početku. Da smo pratili taj feedback odustali bismo odmah na početku, rekli bismo: “Ma kakvi, neće ovo niko kupiti”. Međutim, ljudi su prepoznali vrijednost i to nas održava sve ovo vrijeme. Stranci, ko god dođe i vidi, oduševljeni su time što radimo i proizvodimo. Treba malo više razviti mrežu prodaje ali smo zadovoljni i ovim što smo postigli. Napredak je stalan i uvijek prisutan, naravno da bi mogao da bude i veći i brži i bolji kada bismo mi gurali u tom smjeru, ali eto nekad imaš vremena nekad nemaš, razni su faktori koji utiču na to.

Emilija: Iz tvog, ali i iz iskustva ostalih zanatlija i rukotvoraca, očigledno je da na Balkanu takvi proizvodi još uvijek nisu dovoljno podržani niti prepoznati kao nešto vrijedno i unikatno. Šta je, po tvom mišljenju, glavni uzrok takvog stanja?

Jasmina: Tačno, tako je. Ja sam došla u dodir sa ljudima iz cijelog svijeta i zato mogu da kažem da Zapadna Evropa najviše cijeni zanatstvo i rukotvorine. To je jednostavno zato što je u zapadnom svijetu industrijalizacijom uništena ta ručna manufaktura i prošlo je 200 godina od kad su njihove zanatlije radile. Zato oni sada to znaju da cijene, zato što je kod njih to rijetko. Kod nas, gdje mi još uvijek imamo čaršije gdje se nešto kucka, niko se ne oduševljava. Čovjek napravi džezvu, to je kod nas sasvim normalno da on zna da napravi džezvu, a recimo na Zapadu je to za divljenje – ko još uvijek zna da napravi džezvu? Američki sistem je dosta sličan tome. Tako da je to globalni zaključak, nevezano za nas.

Emilija: Današnje tržište je nepredvidivo i dinamično – stvari se mijenjaju preko noći, trendovi dolaze i odlaze brže nego ikada, a konkurencije ima sve više. U takvom okruženju je razvijanje poslovanja dodatno otežano. Kako prilagođavate svoje proizvode i način rada modernom vremenu?

Jasmina: Ja ne mogu biti nezadovoljna sa reakcijom naših ljudi. Transformacija tradicije je uvijek dobrodošla da bi se ta tradicija i održala. Mi transformišemo naš proizvod da bi on našao upotrebu kod modernog domaćinstva, kod modernog čovjeka, u svakodnevnom životu ljudi. Ja bih voljela da ima mnogo više tradicionalnih radionica koje vrve od narudžbina, da se održi u autentičnom obliku ta vještina. Ali nije tako, tržište je takvo kakvo jeste, potražnja je mala, ja ne mogu na to da utičem. Mi se zato moramo prilagođavati modernom vremenu, moramo da nađemo neki kompromis između to dvoje – držimo se tih tradicionalnih šara i načina rada, ali pravimo proizvod koji je moderan i koji je u svakodnevnoj upotrebi. Mi po narudžbini pravimo i tradicionalne kutije, tradicionalnu zdjelu, tacnu, seharu. Sve to pravimo ali to nažalost nije svakodnevni zahtjev. Nama je uvijek bitno da održimo tradicionalni alat, tradicionalni zanat, kvalitet, prepoznatljiv izgled, šta god da napravimo. Bile to makaze, nož, drška od puške, gitara – mi bilo šta možemo napraviti, ali da taj motiv koji predstavlja konjičko drvorezbarstvo bude uvijek prisutan.

Emilija: Rekla si da nemate fizički prostor gdje prodajete, a da li postoji neka prodavnica, market, gdje izlažete i gdje mogu da se kupe vaši proizvodi? Koliko je bitno imati fizički prostor za prodaju?

Jasmina: Još uvek je prodaja 1 na 1 najmasivnija, to je prosto dio naše kulture. Možda ova pandemija malo ubrza promjene po tom pitanju, da ljudi probaju i vide kako funkcioniše kupovina preko interneta i kako je u stvari jednostavno.

Mi izlažemo u Sarajevu gde je najveća potražnja. Na Baščaršiji imamo jednu kolaboraciju sa brendom (concept store-om) Bazerdžan – oni imaju tu filozofiju poslovanja da prodaju unikatne rukotvorine, mi smo jedan od brendova koji je sa njima od početka i pratimo njihov rad.

Idemo na sve markete, božićne i uskršnje bazare, po ambasadama, pratimo sve event-ove… Ljudi nas uvijek pozivaju jer bude odlična reakcija i naši proizvodi se uvijek rasprodaju, a nama je značajno da se pojavljujemo na tim događajima jer nam oni budu super podsticaj i reklama.

Emilija: Sve što si navela, može se svrstati u offline promociju. Kakav je tvoj stav po pitanju online reklamiranja – šta najbolje prolazi?

Jasmina: Društvene mreže najbolje prolaze, definitivno. Tu imamo najbolji reach do ljudi i na društvenim mrežama su ustvari naši kupci naša najbolja reklama.

Uvijek podstičemo ljude da podjele neki recept, način korištenja i to onda druge ljude inspiriše i navodi da nabave i sebi naš proizvod. Komunikacija preko društvenih mreža s našim kupcima nam pomaže u razvijanju community-a koji nam je jako bitan. To kroz društvene mreže najbolje prolazi i dosta dobro funkcioniše.

Tu naravno imamo i Orea-u – njihov online shop, Amru Silajdžić-Džeko koja uvijek objavi, neke influensere i food blogere koji takođe imaju i koriste naše proizvode. Plaćeni oglasi na instagramu i fejsbuku, to sve funkcioniše. Naši proizvodi su po tome specifični jer nikad niko nije kupio sa slike a da se nakon toga nije javio da kaže ovo je uživo pet puta bolje. Imamo sreću što je naš proizvod drugačiji i specifičan, tako da kada neko podijeli privuče dosta pažnje – drugačiji je sadržaj od svih ostalih koje ljudi reklamiraju. Tako da nam se za sada svaka saradnja pokazala pozitivnom, uvijek dobijemo pozitivnu reakciju i to pokaže rezultat.

Emilija: S obzirom da si arhitektica i da se u slobodno vrijeme baviš dizajnom, da li ti dizajniraš svaki proizvod?

Jasmina: Da, oblik i forma su sastavni dio mog posla tako da nije mi to ništa strano. Ja dam neku ideju, onda uradimo prvi prototip. Naravno i majstori doprinesu sa nekim prijedlogom, šta bi moglo biti bolje, pa mi to onda malo razradimo i na kraju se odlučimo za taj neki finalni izgled. Zbog toga je svaki proizvod zajednička saradnja svih nas. Oni podržavaju da ja budem dizajnerica jer vjeruju da je to više moj fah, ali se dešava da ja nešto nacrtam i oni naprave, pa kažu ovo je nestabilno, bolje bi bilo da je ovo ovako, ovaj alat je bolji za ovo… Saslušam ja njih i saslušaju i oni mene – dvosmjerno je.

Emilija: Da li je bilo neke pomoći sa strane? Osim Oree i sličnih marketa i koncepata pomoću kojih si predstavila svoj proizvod, da li je bilo neke institucionalne podrške, fondova, koji su doprineli?

Jasmina: Jedina podrška koju imamo je to što opština Konjic ima poseban tretman za zanatske radionice, pa smo oslobođeni plaćanja PDV-a. Porez plaćamo paušalno i to je jedini vid podsticaja koje ima zanatstvo. Moram da naglasim da mi nikada nismo aplicirali za tu vrstu pomoći. Često su te procedure toliko komplikovane, nemamo dokumentaciju koja je često potrebna – recimo godišnji finansijski izveštaji, mi smo zanatlije tako da to nemamo, nemamo tu vrstu infrastrukture u poslovanju. Jedina olakšica je ta što nam zakon omogućava da se registrujemo kao zanatska radnja i da imamo olakšice u poslovanju.

Emilija: Koja je to pomoć koja izostaje kreativcima? Ne nužno samo kod ručnih radova nego i inače ljudima koji imaju ideju za pokretanje biznisa.

Jasmina: To je dosta kompleksno pitanje. Zavisi šta počinješ da radiš. Ako uzmem sebe kao primjer, imam malu manufakturu i proizvodim daske. Moja sreća je bila u tome što sam ja svestrana zahvaljujući tome što sam arhitektica, pa se razumijem u fotografiju, u dizajn, mogu da dizajniram sama svoj oglas, znam da obradim fotografiju, znam da to prezentujem, imam osjećaj za prostor i kompoziciju. To je sve dio te prezentacije koju sam ja morala da složim i mogla sam da to uradim sama. Neko ko nema to tehničko znanje, može da ima odličan proizvod ali ga ne zna prezentovati. Za sve to je potreban neki profesionalac – to može biti mentor, hub, neko ko zna da uradi dio posla koji poslodavac ne poznaje. Sve to bih nazvala tehničkom pismenošću, ne znam koji drugi izraz bih upotrijebila. To je skup vještina koji je potreban da se predstavi naš proizvod u pravom svjetlu. Lonac može dosta da pomogne u tom smislu – na jednom mjestu ima da ponudi mentore iz različitih oblasti i ljude koji mogu da upute mlade na pravo mjesto. Ako si ti recimo mala manufaktura i nemaš neka sredstva, a imaš odličan proizvod, ništa ti to ne znači ako nemaš tu vrstu podrške.

Emilija: Koja je tvoja vizija za Waga Wood u narednom periodu? Šta su ciljevi koje si sebi postavila?

Jasmina: Ono što bih ja trenutno voljela da postignem u narednom periodu je uspostavljanje kontinuirane mreže prodaje. To bih prvenstveno voljela iz razloga da obezbijedim stolarima fiksna mjesečna primanja, da ti ljudi ne moraju uopšte da se brinu za svoju egzistenciju i za količinu posla koja nam dolazi. Mi to još uvijek nemamo, još uvijek nam variraju narudžbine – recimo za vrijeme praznika naglo skoči potražnja, ima puno posla i intezivno se radi, onda malo padne i tako u krug. Kao i u svakom poslu, prodaja mora da raste minimum 5% svake godine, u suprotnom to znači da se ne razvijamo. Mi ne možemo da napravimo nagli bum jer bi to značilo proširenje proizvodnje tako da je bolje da to sve ide postepeno, da svake godine kupimo jednu novu mašinu, proširimo magacin, da ide polako ali sigurno.

Još jedan od ciljeva je popularizacija drvorezbarenja među ženama. Želim da pronađem žene koje žele da rezbare, kod nas je nažalost samo jedna žena jer one nisu podstaknute da se bave ovim poslom. Radi se na tome da se uvede u srednjoj školi u Konjicu svake 4 godine jedan strukovni razred koji bi se bavio drvorezbarstvom. To bi dosta pomoglo jer bi se onda mladi još u školi pripremili, barem na pola sa nekim osnovnim znanjem, i da onda idu u stolarske radionice.

Također, želim da vratimo status i popularnost starim zanatima. Rezbar je nekada bio cijenjeni član društva, kao slikar, kao umjetnik. On je i majstor i kreativac i umjetnik, taj status nama nedostaje i to ne samo u ovoj struci – svijest i da to bude cijenjeno.

Zaprati Waga Wood:

Pročitaj više iz serije intervjua LONAC & OREA:

Pridruži se Facebook grupi:

lonac.pro – zajednica za aktivizam i preduzetništvo

Povezani Članci

Odgovori