Kako se kalio čelik?
Požutjeli listovi ponegdje išarani dječijim rukopisom, naivno mladalački navodeći čitaoca da otvori stranu tu i tu a na njoj bi obično bile ispisane izjave ljubavi, inicijali ili riječi koje bi čuli u razgovorima odraslih. Dobro se sjećam crvenih korica, izlomljenih, izdubljenih, sa šarenim veselim, skoro pa apstraktnim crtežima. Korice uvezane tvrdim sivim platnom, na prvoj strani izbljedjeli pečat “JU OŠ Simo Lukić” a na sivom povezu crnim masnim slovima napisano “Kako se kalio čelik.”
I ne, stvarno… kako se kalio čelik?
Znam da je riječ o remek djelu soc-realizma napisanog u zamahu Staljinove industrijalizacije, u vremenu u kojem prosječan Sovjet nije ni slutio da će koju godinu poslije mrtve brojati u milionima, ali pitanje ostaje, “kako se kalio čelik ?”
Kao dječaku taj naslov mi je uvijek plijenio pažnju. Ta knjiga mi je uvijek izgledala nekako mistično, šta se krije na tim žutim listovima, šta se krije između tih crvenih korica, da li je riječ o nekom junaku koji sa mačem korača preko sedam gora i sedam mora da bi spasio princezu, ili je uistinu riječ o kovaču koji kroz jedan jednostavan razgovor uz samovar objašnjava, meni, običnom čitaocu, kako se kalio čelik?
U čemu je kvaka? Da li je riječ u gramatičkom obliku, u vremenu u kojem je naslov postavljen, aludirajući na to da se čelik više ne kali tako već drugačije, ili u tome da je taj “čelik” nešto u prošlosti, nešto što se davno iskalilo i više se ne kali… ali zašto? Opet ostaje isto pitanje, a odgovora nema.
Odgovor se krije na tim žutim listovima, u toj crvenoj knjižici sa pečatom “JU OŠ Simo Lukić” koja već tridesetak godina skuplja prašinu i čeka da bude pročitana… knjiga koja eto baš i nema sreće da posluži svrsi, koju uvijek ostavljam za neke druge dane, za sutra.
Ostaje vječno to pitanje, zašto čovjek stvari odlaže za sutra, stvari koje može uraditi danas, ne znam, možda se odgovor upravo krije u tom remek djelu Soc-realizma.
Odgovori