Kako biti i Don Kihot i Zvončica iz Petra Pana: Intervju sa Ivanom Lakić

Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Ivanu Lakić, inspirativnu mladu umetnicu iz Banja Luke. Više o Ivani, njenoj karijeri i ljubavi prema umetnosti pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Ivana! Predstavi se našim čitaocima u nekoliko rečenica.

Ivana: Ja sam Ivana Lakić, rođena sam 19.7.1993. godine u Banjoj Luci. Sanjar, neko ko nosi srce pred očima, dušu na dlanovima i svakodnevno živi od umjetnosti. Uporna u svojoj namjeri baš kao i Don Kihot, nježna i tvrdoglava poput vile iz Petra Pana i sigurna da se sve može uraditi ako to stvarno želiš. Neko ko je ušao u svijet književnosti u srednjoškolskim danima, zahvaljući mojoj profesorki književnosti iz srednje škole Dobrili Malešević. Sve ono što sam danas dugujem upravo njoj, jer je snaga njene ljubavi prema umjetnosti prešla i na mene. Ona je moj veliki uzor u životu!

Emilija: Šta za tebe predstavlja umetnost? Kako si se pronašla u tom pozivu?

Ivana: Umjetnost je za mene jedini pravi način da spoznam sebe. U njoj se osjećam sigurno, baš kao i nježno lane koje traži svoj zaklon. U tom zaklonu se sakrio sav jedan svijet, prepun zvijezda, snova i miline. Nešto što me čini hrabrom, srećnom i snažnijom da prebrodim svaku tugu. Sve je počelo kada sam kao mlada buntovnica u srednjoškolskim danima sjedila oslonjena o zid školskog hodnika. Tada je naišla moja profesorka književnosti i pozvala me da dođem na dodatnu nastavu iz srpskog jezika i književnosti. Od tada počinje moje interesovanje za čitanje, ljubav prema umjetnosti, u tom trenutku sam prvi put spoznala sebe. Neko ko prije toga i nije bio zainteresovan mnogo za čitanje i predanost umjetnosti. Tada sam prvi put počela da cijenim sebe i shvatam da to što radim stvarno ima smisla.

Emilija: Sa 19 godina si napisala svoju prvu knjigu – „U san odjevena“. Šta je osnovna teza tvoje prve knjige i na koji način ona odslikava tebe kao mladu osobu i mladu umetnicu?

Ivana: „U san odjevena“ je moj lični pečat i nešto što je oslikano dušom. U pitanju je autobiografija, zbirka eseja koja prati život mladih ljudi i sve ljepote, radosti, tuge koje nam se dešavaju. Akcenat je postavljen na snagu i volju pravih pedagoga da nekoga izvedu na put trnja i cvijeća. Takve osobe mogu da ti budu poput roditelja onda kad je to potrebno, podržavaju te i nauče da vrijediš. Stvari nikada ne treba shvatiti tragično,već ih treba prihvatiti takvima kakve jesu. U tim iskrenim ljudima čije oči sijaju vedrinom, možemo pronaći drugu majku, prijateljicu i podršku. Nježnost, emocije i ta lirska nota su ono što oslikava mene u knjizi.

Emilija: Umetnici obično imaju svoja zen mesta ili svoje muze koje inspirišu njihovo stvaralaštvo. Gde ti pronalaziš inspiraciju za pisanje? Da li je to mesto, osoba ili nešto drugo?

Ivana: Inspiracija je nešto što nikada ne forsiram. Ona uglavnom dolazi slučajno, dok smo okruženi dragim ljudima, čak i kad plačem, smijem se i radujem. Dešavalo mi se da dobijem inspiraciju u gradskom prevozu, dok hodam po kišnom danu, onda kada sam u zagrljaju nekih ljudi. Mene inspirišu dobri ljudi i zbog njih trajem, živim i borim se. Zbog njih uvijek dajem sebi pravo na milion novih prilika, ne odustajem od snova koje tako marljivo kupimo pored puta dok ih loši ljudi rasipaju svakodnevno. Što se tiče mjesta, more je moja velika inspiracija i jedini smiraj. Oduvijek sanjam da se preselim zauvijek na neki otok, zimi da pravim burad za vina, ljeti živim od mora, sunca i prodaje tih vina.

Emilija: Šta u slobodno vreme voliš da čitaš?

Ivana: Što se tiče knjiga obožavam Momu Kapora i njegov istovremeno jednostavan i tako poseban stil pisanja. Isto tako poštujem rad Ivana Tokina. Rado čitam Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Gorana Petrovića. Ruski klasici su moja velika opsesija jer me tako čarobno dovedu u svijet Rusije, njihovog načina života, hladnih ljudi u kojima kuca toplo i čisto srce.

Emilija: Za tebe se može reći da si višestrana umetnica. Pored toga što pišeš, takođe si samostalni dramski umetnik i član amaterskog pozorišta „Daske“. Da li ti je to što gajiš ljubav prema ove dve umetnosti olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Da li bi mogla bez jedne ili druge?

Ivana: Svoje prve korake u glumi i pozorištu sam napravila baš u dramskom studiju „Daske“. Mogu slobodne reći da sam tamo naučila mnogo toga, oslobodila se treme i imala prilike da budem okružena boemima, umjetnicima i jedinstvenim ljudima. Nakon toga sam nastupala samostalno u poetskom teatru. Imala sam priliku da se upoznam i sa radom na filmovima. Nažalost, danas je vrlo teško istovremeno biti fokusiran na više stvari. Tako da uvijek nešto mora da pati, ali sa velikom voljom i snagom nikad nisam zažalila. Jednostavno funkcionišem tako da sam uvijek u kreativnom neredu, gdje pokušavam da izvučem suštinu iz svega. Da mogu sve da ponovim, uvijek bih uradila isto.

Emilija: Iako imaš formalno obrazovanje iz književnosti, gluma je nešto što si samostalno učila. Koliko je u umetnosti važno neformalno obrazovanje? Kako si došla do toga da radiš honorarno kao glumica?

Ivana: Ja studiram na Filološkom fakultetu na katedri za srpski jezik i književnost i mogu slobodno reći da uprkos svim preprekama, svoj poziv volim najviše na svijetu. Što se tiče glume, ne volim ljude koji svakodnevno krive nekoga drugoga za svoje greške. Najlakše je po društvenim mrežama pisati i kriviti druge što nemate posla. Smatram da za mlade ljude uvijek ima posla, pa makar to bilo i neformalno obrazovanje u kojima ste samouki. Učestvovala sam na mnogim projektima od glumačkih do voditeljskih, nešto što je usko vezano i za književnost i mogu reći da me redovno angažuju u mnogim organizacijama. 

Emilija: Znamo da su umetnici često u teškom položaju i da moraju da ulažu velike napore ne bi li ostvarili značajne uspehe. Kako si ti savladala prepreke koje su ti nailazile? Čija podrška ti je najviše značila?

Ivana: Jednom je neko rekao kako su umjetnici osuđeni na odricanja. Sigurna sam da uz ljubav, volju i pažnju možete baš sve ostvariti. Kada ubjedite sebe da nešto nije moguće, onda taj neuspjeh dođe sam po sebi. Danas postoji toliko institucija koje pomažu mladim ljudima i podržavaju njihov rad. Dugujem veliku zahvalnost i svojim roditeljima koji me podržavaju u svemu. Isto tako podrška moje profesorice mi daje redovno snagu da istrajem. Postoji i elektronski časopis „Crna ovca“ za koji pišem i oni mi pružaju podršku.

Emilija: Mnogi mladi i talentovani ljudi, poput tebe, bi želeli da napišu knjigu, glume u predstavi ili filmu. Šta sve, pored talenta, moraju da imaju? Koje osobine su neophodne za uspeh?

Ivana: Istrajnost, strpljenje, snagu da se bore sami za sebe. Mislim da moraju vjerovati u sebe. Ako to ne urade, niko za njima neće nositi njihove snove. Treba imati dovoljno veliki zagrljaj da sačuvaš snove i ne pustiš ih nikad da odu od tebe.

Emilija: Da li misliš da projekti i podrška, poput Omladinske banke Fondacije Mozaik, pomažu mladim ljudima da uspešno ostvare svoje ideje i ciljeve?

Ivana: Smatram da su projekti kao što je Omladinska banka veliki vjetar u leđa mladim ljudima. Upravo ta zajednica ljudi koji stvaraju može donijeti mnogo uspjeha svakom pojedincu iz bilo koje oblasti. Mladi ljudi dobijaju priliku da budu samostalni i tako stvaraju sve ono što im se činilo nedostižno. Lijepo je kad znaš da postoji neko ko će podržati ono što ti radiš i dati priliku da se baviš onim što stvarno voliš u svojoj zemlji.

Emilija:  Uticaj koji bilo koja vrsta umetnosti može imati na pojedinca je neosporan. Bez obzira o kojoj umetnosti je reč, one oplemenjuju duh i povezuje ljude. Po tvom mišljenju, na koji način umetnost ima uticaj na celokupno društvo? Koji je njen doprinos društvu?

Ivana: Kada pročitate nečiju pisanu riječ ona može da vas ohrabri, učini srećnima i pomogne vam da hodate naprijed. Znam da sam u jednom trenutku bila na ivici suza i tad me spasila upravo pisana riječ. Kada ugledate lijepu sliku na platnu, ona vam može izmamiti osmijeh na lice. Baš to je suština umjetnosti da dopire do ljudskog srca. Često nas s vremena na vrijeme „ošamari“ i sjeti kako još na ovom svijetu ima lijepih stvari kojima se treba vraćati i diviti. Ponekad treba zastati da pronađeš sebe. Tek onda ćeš lakše razumijeti i druge.

Emilija: Čemu bi želela da se najviše posvetiš u budućnosti? Da li već imaš neke planove?

Ivana: Što se tiče neke bliže budućnosti u pripremi je moj novi istorijski roman. Već duže vrijeme ga spremam baš zbog tematike koju proučavam i istražujem. Voljela bih da se bavim umjetnošću. Ona mi daje snagu, zaklon i mogućnost da budem bolji čovjek. Imam u planu da završim fakultet i uradim još jedan projekat koji će na pravi mogući način obilježiti moj svijet. U nekoj daljoj budućnosti voljela bih da ovo što radim proširim, jer za umjetnost ne postoje granice. Nadam se da će moji autorski projekti biti podržani i da ću na taj način doprinijeti razvoju kulturnog stvaralaštva.