Intervju sa Timurom Ćerimagićem: Kako je ideja sa kafe postala komercijalni proizvod koji pomaže slepim i slabovidim ljudima

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima.  Prvi u nizu jeste intervju sa Timurom Ćerimagićem, momkom rođenim u Sarajevu, koji za svoje 24 godine već ima zavidne uspehe. Više o Timuru, njegovim dosadašnjim dostignućima, o tome kako je u svojoj rodnoj državi uspeo da razvije izum “Spekta” kao i njegove planove za budućnost pročitajte u nastavku.

Emilija: Iako sam sigurna da je dosta ljudi već čulo za tebe i tvoja dostignuća, da li bi nam se predstavio ukratko i rekao nešto o sebi?

Timur: Rođen sam kao veoma mlad i dali su mi ime Timur, a od porodice naslijedih dotično prezime Ćerimagić. Nisam se žalio. Nisam se žalio ni što sam rođen u Sarajevu 1993., ali vjerujem da je to isključivo iz razloga što nisam znao govoriti, misliti, razumjeti stvari oko sebe. Da sam recimo rođen sa 24 godine, koje danas imam, situacija bi bila drugačija. Odrastao sam u Sarajevu. Išao u osnovnu školu “Silvije Strahimir Kranjčević” na Mejtašu, te po završetku krenuh predati papire u Drugu gimnaziju i kad sam se našao s ekipom da idemo zajedno, rekoše mi da će oni u Prvu gimnaziju… Čuj, reko’, ma eto i mene; “gdje svi, tu i mali Mujo”. Mislim da je to bila jedna od rijetkih situacija u životu gdje se nisam trudio biti drugačiji i gdje nisam išao nekim svojim putem. Na pucanj prstiju proleti 9 godina i odjednom sam student prve godine Master programa “Software Engineering and Management” na Tehničkom Univerzitetu u Grazu i moram priznati da sam vrlo zadovoljan kako su se stvari u konačnici odigrale.

Emilija: Šta je najviše uticalo da se opredeliš za ovaj smer u tvojoj karijeri?

Timur: Većina priča studenata našeg fakulteta počinju sa: “Kao mali sam se volio igrati sa računarom…”, tako da ni moja nije pretjerano drugačija. Rano sam dobio kompjuter i od početka sam bio prepušten sam sebi u pogledu instaliranja igrica, rješavanja virusa, popravljanja kad nešto pokvarim i slično, te se na taj način zaljubih u svijet kompjutera. “Info” časopis se morao imati čim izadje na trafici, ali ne zbog sadržaja, nego zbog demo CD-a na kojem je bilo par igrica i par demo aplikacija.  Ko to instalira, bio je glavni u ekipi. Prvi novac koji sam zaradio od “informatike” je bila nagrada za osvojeno 3. mjesto na opštinskom takmičenju, gdje mi je 70 KM upriličilo osjećaj mjerljiv dobitku na lutriji. Obzirom da je Druga gimnazija bila na glasu kao matematička gimnazija, a svi su govorili da moraš znati matematiku da bi znao informatiku (ta konstatacija se na kraju nije ispostavila kao potpuno istinita, ali nema veze), prvobitno sam tamo htio ići, ali kao što rekoh, ekipa me odvuče. Nisam se pokajao i nastavih potencirati tu dotičnu informatiku. Maturski rad u srednjoj školi mi je bio na temu 2D i 3D kompjuterske grafike. Generalni standard dužine maturskih radova je bio otprilike 30 strana i odbrana je trajala 5 do 10 minuta. Nisam previse vješto pristupio pisanju tog rada, tako na kraju završih sa 60 strana i prezentacijom od preko 15 minuta. Pokušavao sam to opravdati idejom da previše entuzijastično pristupih temi da bi to sve stalo na 30 strana i u 5 do 10 minuta, a istina je bila da nisam baš znao organizovati materijal, kojeg je bilo na pretek. Nakon toga svega sam 100% bio siguran da želim nastaviti učiti o kompjuterima na „prestižnom“ Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Ostalo je došlo samo po sebi. Po završetku Bachelor studija, svjestan da je moje formalno obrazovanje većinski tehničko, a ambicija prelazi i u sferu neke vrste poduzetništva, pronašao sam adekvatan Master program koji ujedinjuje te dvije struke i nastavio studij van granica Bosne i Hercegovine.

Emilija: U zemljama iz regiona je dosta teško i komplikovano pokrenuti i razviti sopstveni biznis ili proizvod. Mlade ljude često demotiviše nedostatak investicija u njihovu ideju i to što istrajnost u tome uglavnom iziskuje neku vrstu žrtvovanja. Koji bi bio tvoj savet za te ljude? Kako si se ti izborio sa preprekama na koje si nailazio?

Timur: Generalno, u regionu postoji ta bojazan da je teško pokrenuti nešto svoje, nešto od čega trebaš u budućnosti živjeti. Mislim da je razlog tome stanje u društvu koje je možda nametnuto od starijih generacija, gdje svakodnevno čujete stvari poput: “Ma šta će ti to, ti taj projekat radi sa strane, za svoju dušu, ali nađi siguran posao u državnoj firmi”. To su stavovi koji zasigurno ne vode ni pojedinca ni branšu u kojoj je vješt u pozitivnom pravcu i samim tim, progres je minimalan. Stava sam da se pasivno može normalno i, tako reći, obično živjeti, ali isto tako smatram da proaktivnost donosi uzbuđenje, pomijera granice vlastitih mogućnosti, podstiče razvoj vanserijskih ideja i na mnogo frontova doprinosi razvoju individue i društva, što znači da se za početak treba odmaknuti od “državne firme”. Što se tiče samih investicija, ne kucaju na kućna vrata i niko vas ne moli da nešto radite, ali ako se pojavite na jednom takmičenju, konferenciji, seminaru, networking eventu i počnete pričati s ljudima, predstavite se, pokažete proaktivnost koju sam prethodno spomenuo, otvarate vrata koja se dugo neće zatvoriti. Fondacija Mozaik je nama otvorila ta vrata. Nismo znali mnogo o poduzetništvu, biznis modelima, planovima, generalnom poslovnom ekosistemu i to je sfera u kojoj nam je trebao partner, mentor. Imali smo tehničko znanje i sve poteškoće na koje smo naišli u ostalim sferama su bile otklonjene uz pomoć mentora. Inicijalno smo bili samo grupa studenata koja ima projekat na kojem želi raditi, a Mozaik je u projektu prepoznao potencijal za društveno koristan biznis. Bit svega je da se ne ulažu vrijeme i novac samo u tu jednu ideju, nego u cijeli tim ljudi koji je došao do toga, jer ako su jednom nadošli na dobru ideju, podrška investitora i fondacija daje samo dodatnu motivaciju za dalji rad. Možda nećete uspjeti iz prve, ali nakon par konferencija i pročitanih biografija svjetski poznatatih uspješnih poduzetnika, shvatite da se stvari ne dešavaju preko noći, pa čak ni za godinu, nego slijedi dugogodišnji set uspona i padova.

Emilija: Možda i najveći izum u čijem stvaranju si učestvovao je sistem FeelTheSpace koji pomaže u kretanju slepim ljudima i praktično im služi kao zamena za štap ili psa vodiča. Kako ste došli na ideju da napravite takav izum?

Timur: Sama ideja je nastala prije, sad već, nešto više od dvije godine kad smo kolega Emin Šehić i ja sjedili na kafi s ciljem da smislimo nešto na čemu bismo mogli raditi na predstojećem Microsoft-ovom dvadesetčetverosatnom hackathon-u naziva “Night of the Living Devs”. Inicijalno smo samo htjeli biti drugačiji od drugih i svjesni činjenice da je to softversko takmičenje, odlučili smo u priču ubaciti i hardver i time biti na vrhu ili biti diskvalifikovani. Kad sjednete i krenete guglati šta sve postoji, koje je trenutno stanje tehnologije, šta možete, šta ne možete, počnu vam nadolaziti razne ideje. Činjenica da je u svijetu 245 miliona slabovidnih osoba, od kojih je 39 miliona potpuno slijepo i pri tome je 90% te populacije slabog materijalnog statusa, vas nevjerovatno motiviše da pokušate na neki način iskoristiti svoju struku da pomognete tim ljudima. Obzirom da i sami dolazimo iz države u kojoj ekonomija baš ne cvjeta, imamo blagu prednost nad konkurencijom jer prirodno razmišljamo kako napraviti najjeftinije, a pri tome potpuno funkcionalno rješenje za bilo koji problem. Kad pogledam unazad, cijela priča se svodi na dvosatni brainstorming session uz kafu.

Emilija: Uspostavili smo do sada da će ovaj uređaj potencijalno da bude od koristi stotinama hiljada ako ne i milionima slabovidih i slepih osoba. Da li te je još nešto, osim altruističke želje da pomogneš drugima sa ovim problem, motivisalo kada si tek počinjao?

Timur: Iskreno, ne. Nisam mogao ni zamisliti da će ideja sa kafe imati priliku postati komercijalni proizvod. Na takmičenju smo uspjeli implementirati samo jedan dio i to u konačnici nije izgledalo baš najljepše i nije funkcionisalo baš najbolje. Iz nekog razloga sam se jako vezao za projekat i jednostavno sam htio vidjeti uređaj kako radi. Naredni korak je bio naći profesora na fakultetu koji dopušta da student sam smisli temu za diplomski rad i vjerovali ili ne, takvih nije bilo puno. Profesor Samir Ribić je pristao da diplomiram sa FeelTheSpace aplikacijom. Prva potpuno funkcionalna, ali i dalje ne tako lijepa, verzija je ugledala svjetlost dana na odbrani diplomskog rada. Nedugo nakon toga se održavala IEEE konferencija u Sarajevu koja je imala za cilj primaknuti svjetske tehnološke trendove studentima i mladim profesionalcima i dio konferencije je bio posvećen prezentacijama ideja pred globalno poznatim stručnjacima iz različitih oblasti. Bilo je potrebno napisati projektni plan i prijaviti tim ljudi. Projekat sam imao, ali ne i tim. Tad se desio ključni momenat za ovaj cijeli projekat. Okupili smo tim i stupili u kontakt sa slijepim momkom Mustafom Mehićem. Mustafa je sa svojim trenerom uspio istrčati polumaraton i u toj cijeloj priči smo pronašli veliku inspiraciju. Više nije bilo bitno kako ćemo nešto napraviti, bilo je bitno da to nešto napravimo. Njegov prvi komentar je bio “Šta god vi izmislili, meni to ne može zamijeniti bijeli štap”. Samo ću vam reći da je nakon 15 minuta korištenja uređaja, situacija bila totalno drugačija. Reakcija čovjeka kojem inovacija olakšava život je dala istinski vjetar u leđa i od tog trenutka neumorno radimo na razvoju i unapređenju uređaja.

Emilija: Kakav uticaj, prema tebi, ima Omladinska banka (ali i druge slične inicijative), na razvoj društvenog preduzetništva u Bosni i Hercegovini? Da li isto važi i za druge zemlje u regionu?

Timur: Program Omladinskih banaka BiH je nešto što mladima u našoj državi apsolutno treba. Razlog leži u tome da obično na poduzetničku scenu dolazite sa idejom i eventualno nekim timom ljudi koji je zainteresovan da svoje slobodno vrijeme posveti tome i to je sve što imate. Potencijalni problem se dešava kad upadnete u investitorske „ralje“ i ne znate kako da se isčupate iz njih. Puno jednostavniji i pouzdaniji način prevazilazenja tog nekog gap-a između projekta i biznisa je uz pomoć fondacije i programa omladinskih banaka koji pružaju priliku mladima da realizuju svoje ideje i inovacije. Nisam upućen u situaciju u regionu, ali vjerujem da nije drastično drugačija u odnosu na Bosnu, ali neovisno o državi, mladi trebaju neki podsticaj i sigurnu motivirajuću soluciju da pokrenu svoj društveno koristan biznis.

Emilija: Tajna uspešnosti preduzetnika je u tome što stalno uče nove stvari i razvijaju svoja znanja i ideje. Kako se ti informišeš o novim stvarima? Koje knjige čitaš? Koje portale pratiš?

Timur: U mnogim situacijama nam smeta što Google zna sve o nama i prati naš svaki korak, ali u ovoj konkretnoj situaciji to pravo dobro dodje. Krenuo sam čitati članke na TechCrunch-u, The Verge-u i sličnim stranicama i s vremenom mi na svakom ćošku Google krene nuditi slične članke i informacije iz tog nekog svijeta. Na tome sam mu jako zahvalan. Više nemam pojma odakle šta pročitam, ali znam da mi news feed na facebook-u pun tehnologije i inovacija. Jednom kad se “zaguglate” i ako par puta otvorite suggested post, nećete se više nikad moći riješiti toga. Što se tiče knjiga, zbog nedostatka vremena, čitam pretežno samo stručnu literaturu, naučne radove i publikacije kojima zbog fakulteta imamo besplatan pristup. Na tome sam zahvalan fakultetu! Koliko god to banalno bilo, svakodnevni izvor informacija su mi društvene mreže i predloženi članci koji mi se tamo pojavljuju, a za konkretne pretrage Google Scholar i IEEE Xplore dominiraju.

Emilija: Da li si razmišljao o nekim novim izumima kojima bi se posvetio u budućnosti? Ili možda pokretanju nekog biznisa koji bi okupljao stručnjake iz ove oblasti da bi zajedno sa njima radio na razvijanju novih proizvoda.

Timur: Obzirom da su mi najbolji prijatelji iz različitih branši i svi žive u različitim državama, naša druženja su obično preko Skype-a. Na tim druženjima nastaju najbolje ideje i to iz čiste ljenosti. Svako u svom okruženju primijeti neki problem ili situaciju kojoj bi se na različite načine moglo pristupiti i onda ostali komentarišu, kritikuju, dodaju ideje dok se ne iskristališe šta to ustvari želimo. Imamo zajednički dokument sa većinom tih ideja i onda u određenom trenutku nekom padne na pamet nešto konkretno i u potpunosti realizivo u vezi sa nekom od njih, provede neko vrijeme istražujući tržište, mogućnosti i sve ostalo što ide s tim i sa konkretnim infomracijama pokušava šarmirati ostatak da se na tome počne ozbiljno raditi. Tako da, u biti, ima spremnih još par stvari koje čekaju da budu detaljno razrađene i moglo bi se ozbiljno početi raditi na njima.

Emilija: Šta je sledeće za Timura Ćerimagića?

Timur: Bazirana na više od 2000 anketa, studija firme Acquity Group iz 2014. godine je pokazala da 87% ljudi nije čulo za pojam „Internet of Things“, uprkos činjenici da je već 2008. godine bilo više povezanih stvari na internet nego ljudi na Zemlji. Svrstao bih sebe u preostalih 13%, ili pak u još manji procenat obzirom da ne samo da poznajem pojam IoT, nego sam čvrsto odlučio baviti se time u budućnosti. Bachelor program na Elektrotehničkom fakultetu mi je dao odličan temelj za buduću nadogradnju, kao i sveobuhvatno znanje neophodno za usavršavanje u odabranoj sferi računarstva i informatike. Plan mi je završiti školovanje van granica BiH i paralelno razvijati FeelTheSpace društveni biznis kako bi “Spekta” (prethodno pomenuti uređaj za slepe i slabovide) čim prije ugledala svjetlost dana i kako bi bio olakšan život što većem broju slijepih i slabovidnih osoba. Dakle, sljedeći korak sličan prethodnom, učiti i primijeniti naučeno.