[Ognjen Tadić]

Zdravo Lidija :)Ovo je sjajno pitanje! Već nekoliko godina učestvujem u raznim intervjuima za mlade profesionalce zainteresovane za razne oblike rad sa djecom u civilnom sektoru (dnevni centri, omladinski centri, razni projekti, isl), i baš ste me podstakli da se malo preispitam. Za početak, hvala Vam :)Podijeliću sa Vama neka zapažanja.Pozicija osobe koja intervjuiše je sama po sebi pozicija autoriteta. Osoba koja vrši intervju treba biti, za početak, zaista svjesna ove pozicije. To je pozicija koja ima moć da procijeni i odluči da li kandidat zadovoljava uslove za rad sa djecom. I osoba koja radi sa djecom i treba da ima taku moć!Ono što ja dalje radim, je da zamislim da sam ja dijete, ili jedno od djece sa kojima radim, i dobro se uživim u ulogu djeteta, pa prvo sebi postavim pitanje,DA SAM JA DIJETE, DA LI BIH JA HTIO DA OVA OSOBA RADI SA MNOM?Naravno, ništa od toga ne pokazujem kandidatu. Pričam o mojim unutrašnjim procesima.I onda nastavljam sa pitanjima dok ne dobijem jasan unutrašnji odgovor DA ili NE. Iz takozvanog gut feeling-a. Pitanja postavljam osluškujući i svoju unutrašnju predstavu o sebi kao djetetu. A odgovor dobijam prateći kako se kandidat ponaša kad postavljam pitanja. Kako ulazi u komunikaciju, kako gradi odnos, kako neverbalno komunicira, i da li je emocionalno stabilan i emocionalno opismenjen, tj. kako reaguje na mene, moja ponašanja, promjene raspoloženja, isl. Intervju je doslovno UVID, a neki kandidati ne dozvoljavaju da se im izvrši uvid, i onda mi iznutra osjećamo nepovjerenje. To meni pomaže da strukturišem ostala pitanja i provjeravam svoje unutrašnje pretpostavke, tj. hipoteze (što znači da u osnovi pristupam polustrukturisano; neko voli pristupiti u potpunosti strukturisano, i to poštujem; pišem ovaj odgovor sa fokusom na polu- i nestrukturisani pristup intervjuisanju).Neki kandidati žele da se predstave u socijalno poželjnom svjetlu, pa je korisno posmatrati kako reaguju na konfrontaciju toga. Neki od njih djeluju zaista sjajno za rad sa djecom, ali imaju suštinski lošu predstavu o sebi, i često profesionalno sagore jer im je rad jedan od način da se bore protiv bazično loše predstave o sebi.Prema tome, u zaključku zapažanja mogu reći da su vještine emocionalne i neverbalne pismenosti bile te koje su unaprijedile i kvalitet pitanja koja postavljam i kvalitet zaključaka do kojih dolazim o kandidatima. Pored toga, vještine aktivnog slušanja su takođe jako korisne (sažimanje, parafraziranje, refleksija, konfrontacija, idr.).Eto, nadam se da Vam je ovaj tekst bio od koristi.Ako Vas zanima više o emocionalnoj pismenosti, neverbalnoj komunikaciji, aseritvnoj komunikaciji, vještinama aktivnog slušanja, ili još nešto pišite mi.Svako dobro 🙂