U junu sam pisala sa „pozicije nove internice“ u lonac zajednici, a evo već sada pišem sa pozicije „bivše“. Šta se sve dešavalo u međuvremenu i kako su tri mjeseca prošla kao tri dana pokušat ću objasniti i sebi i tebi.

Dakle: nas tri, Džana, Šejla i ja smo u junu započele svoju lonac internship avanturu. U protekla tri mjeseca smo kreirale, istraživale i pronalazile nove sadržaje za članove i članice lonac zajednice. Pisale smo o novim, ali i o nama bliskim temama i razgovarale sa mladim i aktivnim ljudima koji širom zemlje prave različite projekte i nezanemarive promjene poboljšavajući kvalitet života u svojim lokalnim zajednicama. Sve vrijeme naše prakse mi smo se družile virtuelno, ali smijeh i međusobno pomaganje nisu izostali niti u jednom trenutku.

Thanks, Šejla i Džana, nadam se da se vidimo nekad!😊

Prve, početničke korake u svakodnevnim zadacima u lonac zajednici napravila sam uz pomoć Ajle. Ponovo i u ovom blogu: hvala Ajla! Zato što si nesebično, odgovorno i strpljivo prenijela svoje iskustvo i znanje – a nisi morala.  U ovome se možda nalazi i meni najvažnija stvar (osjećaj zapravo) koju nosim sa prakse u lonac zajednici: sva pitanja su važna i dobrodošla i svi su spremni odgovoriti na njih i pomoći. Stoga, ako te za prijavu koči osjećaj da nemaš dovoljno iskustva i znanja za lonac internship onda bi moj glavni savjet bio da to nije važno u onolikoj mjeri koliko je važna tvoja volja da naučiš i da se oprobaš – jer sigurno ćeš ovdje naići na ljude koji su spremni da objasne, provjere napredak i sve ponove ukoliko ti je to potrebno. Ovdje u prvom redu mislim na Emiliju 💕, zatim ostatak tima Ilmu i Idnu. 

Ni u jednom momentu ne očekuju da znaš sve, odmah ili unaprijed, praksa u lonac zajednici je doslovno „learning process“. Svijet community managementa je za mene bio poprilično novo i nepoznato područje. Sada, na kraju, mislim da je ovaj internship odličan uvod i uvid u tu oblast, upravo zato što je lonac mjesto gdje su pitanja normalna pojava i gdje sam imala potpunu slobodu unijeti vlastitu perspektivu i učestvovati ličnim vještinama, idejama, zanimanjima. 

Uz njih tri, uz Emiliju posebno, uvjerila sam se koliko je komunikacija moćna stvar. Ona iskrena i otvorena, dobronamjerna. Ne samo interno, u timu, nego sa svim članovima, članicama, svim eksternim osobama koji su u lonac došli sa pitanjem, komentarom ili bilo kakvom drugom potrebom. Takva komunikacija podrazumijeva i uz sebe veže sposobnost rada u timu. Ovdje zaista to nije fraza. Ne znam da li si za ovaj internship ukoliko ne razumiješ, ne voliš i ne cijeniš timski rad. Neka to bude ključna riječ ovog mog internship iskustva.

TIMSKI RAD: znači da obaviš preuzeti posao ili obavezu, i da se isto tako osloniš na druge, njihov rad i pomoć. Na kraju, samo tako slagalica bude kompletna. U tom smislu, u loncu smo timski dijelile i pobjede i poraze. U prvom slučaju, komunicirale smo gifovima i smajlijima, a u drugom, učile jedna od druge, razmjenjivale mišljenja, rješenja, ideje i prijedloge. 🥰

Yep, ovdje tvoje mišljenje i glas imaju pravo da postoje i ne samo to, nego da budu ravnopravno razmotreni i uvaženi. 

U isto vrijeme, svaki individualni rad, trud, zalaganje i doprinos su uvijek bili prepoznati, istaknuti i cijenjeni.

Na kraju, a opet na novom početku, da ponovo sumiram: u, sa i kroz lonac timić sam dobila prostor da učim, pitam, dobijem odgovore, inspiraciju i motivaciju i nekako paralelno s tim, na ličnom nivou, razumijem i osvijestim vlastite sposobnosti, potencijale i želje.

Polovinom maja objavljen je oglas za internship iz oblasti community buildinga, a ja ti ovdje donosim svoje iskustvo prolaska prijave, intervjua i u konačnici „upadanja“ u ljubičasti tim. Zato, hajde da krenemo ispočetka. 

❗WARNING: oglas za naredni intership nipošto nemoj preskačeš – nevezano za ishod – proces prijave i selekcije za praksu u loncu je jedno od rijetko prijatnih, iskrenih, otvorenih i transparentnih iskustava koje u svojoj profesionalnoj karijeri i usavršavanju možeš proći.❗

Moja prijava za internship je ujedno bila i moja prva registracija u lonac zajednici. Kad si prvi put tu (poput mene) treba da malo urediš svoj profil: dodaš sliku, biografske podatke, edukaciju i to je neki minimum koji je potreban da se predstaviš, ali i nastaviš sa prijavom. Zanimljiviji je dio popunjavanje Adižes testa koji okvirno određuje tvoju osobnost i sposobnosti, a ako kao i ja prvi put čuješ za taj test onda dok odgovaraš moliš Boga da ti se u rezultatu ne nađu izražena sva četiri stila ponašanja. (U tom slučaju, „odmah zovite ludnicu“ – rekao je profesor Adižes, kreator istoimenog testa. Malo više o svemu tome možeš pročitati ovdje.) 

Kada popuniš biografske podatke i poredaš intuitivne kvačice u Adižes-u, dobiješ box u koji je potrebno da upišeš stvari o sebi – šta radiš, sanjaš, voliš, čega se bojiš. (Da! Ne treba CV unaprijed utvrđenog formata, motivaciono pismo i slične zavrzlame!)

E, iskreno, i ja sam prije ovog odgovora napravila pauzu od nekoliko dana. Mail sa napomenom da završim svoju prijavu me „probudio“ i unervozio jer: šta i kako napisati da me izdvoji? Onda se vratim na tekst oglasa za internship u kojem jasno, sažeto, jednostavno i kreativno piše šta nudi, ali i šta traži, pa sjedam za lap top i kucam isto tako – u svega nekoliko rečenica smještam svoje znanje, želje i iskustva.