Svi mi imamo lične heroje, često su to neki daleki uspješni i poznati ljudi, istorijske ličnosti, ili čak likovi iz knjige. Ponekad nas zadesi i ta sreća da nam je lični heroj i uzor osoba iz naše blizine. Zamisli samo da možeš pozovati svog heroja na piće ili večeru da ga ispitaš sve što te zanima. Igrom slučaja ja sam imala upravo tu priliku, popila sam piće sa Lanom Lugonjom, a evo i o čemu smo pričale.

• Nadam se da ti kao psihologu ne pada teško da ovaj intervju otpočnemo pitanjem “Ko je zapravo Lana Lugonja?”

Lana Lugonja je studentica završne godine Master studija Psihologije, živi u Banjoj Luci. Ima 24 godine i radi kao projektni koordinator u organizaciji Genesis. Voli da ide u teretanu, to joj je omiljeni hobi. 

•  Kažeš da si završna godina faksa i da radiš već kao projektni koordinator, ali kakvi su tvoji budući karijerni planovi? Šta Lana planira biti kad poraste?

Lana kad poraste planira biti psiholog. Kad je bila baš mala nije htjela biti psiholog, već doctor, ali mislim da bi mala Lana bila dosta ponosna na mene sad, jer je ovo zaista srodno medicini, i jer zaista uživam u psihologiji. Psihologija je već duže vrijeme moja želja, a to me i dalje me drži. Trenutno radim u organizaciji, ne kao psiholog, ali zaista mnogo stvari koje radim na svom random mjestu spadaju pod domen psihologije. Uspijevam uklopiti stvari iz nevladinog sektora sa onim čime želim da se bavim, a to je rad sa mladima, djecom. 

• A šta je to što u psihologiji trenutno najviše privlači i veliku i malu Lanu?

Djeca. Malu Lanu privlače njeni vršnjaci, a veliku Lanu rad sa djecu. Šire, to bi bila Razvojna psihologija, Pedagoška psihologija i istraživački rad. Voljela bih praktično u budućnosti da radim sa djecom i mladima, ali pored toga me zanima dosta stvari zapravo. Lanu zanima sve u psihologiji, čak i srodne stvari koje se ne mogu nužno opisati kao psihologija, poput analitike, metodologije i tog istraživačkog dijela, koje se mogu zapravo mogu inkorporirati i u sve druge nauke. Tako da Lanu zanima psihologija i sve što je srodno njoj. 

• Kad spominješ rad sa djecom, čula sam da već godinama volontiraš u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Rade Vranješević, pa čak i da si u sklopu toga u koautorstvu napisala Priručnik za volontere, možeš li nešto reći o tome?

Ja sam od 2018. volonter u Domu i imala sam prilike da radim sa dosta djece različtog uzrasta, od 2-3 pa do 7-8 godina. Volontiram u sklopu projekta koji je na fakultetu osmišljen da se stimuliše razvoj te djece u svim aspektima. Kroz čitav taj process smo i profesorica koja je zadužena za taj projekat, i ja, i ostali volonteri shvatili da je novim volonterima dosta teško jer se iznova i iznova se susreću sa nekim nepoznatim situacijama. Počinju volontirati već na drugoj godini faksa, a ne znaju o mnogo dinamici koja se odvija u domu i načinu na koji se razvijaju ta djeca, stoga im je zaista teško da se prilagode i stvore kvalitetne dijade dijete-student. To nas je navelo na ideju da bi bilo korisno da ih čim dođu čeka jedan gotov priručnik koji bi mogli pročitati kako bi znali šta ih očekuje kada uđu proces volontiranja. Naravno, ne mogu se nikako prirpemiti u putpunosti na rad sa djecom bez roditeljskog staranja, ali mogu otprilike steći neku okvirnu sliku i alate koji ih upućuju šta mogu da uraditi kad postane teško, naporno, preplavljujuće. Tu smo saželi veliki broj alata za rad sa djecom, saželi smo ukratko priču o tome zbog čega djeca djeca dolaze u dom, koji su njihovi porodični razlozi najčešće, kako se toj djeci pristupa i kako se oni razvijaju. Pokušali smo napraviti globalnu priču o tome zašto se takve stvari dešavaju u društvu i kako ih prevenirati, a kasnije kada djeca već dođu u Dom na koji način sa njima raditi i eventualno doći do toga da u dostignu djecu normativnog razvoja iz punih porodica. 

• Rad u Domu podrazumijeva dosta i teških trenutaka i teških priča, ali šta je ono što tebi kupi osmijeh kad radiš sa tom djecom?

Zapravo mislim da ono što mi najviše kupuje osmijeh kad radim sa djecom je njihova spontana zahvalnost. Mislim da je to jedan od najvećih razloga zašto želim da radim sa djecom. Mi svi odrasli nekako imamo tendenciju da eksplicitno navodimo svoje zahvale, navodimo šta je to za šta smo konkretno zahvalni, na koji način je to bilo za nas dobro, šta se to primijenilo u našem ponašanju, volimo da filozofiramo o tome, a djeca su vrlo spontana po tom pitanju. Prošle sedmice kad sam radila sa dječakom iz Doma, radili smo zajedno sat vremena i na kraju je dobio nagradu zato što je sat vremena aktivno radio. Kad smo se rastajali samo je pogledao u mene, uzeo me za ruku, zagrlio me, pogledao opet u mene i rekao mi “Lana ti si sladak, bilo mi je lijepo”, nakon čega je samo otrčao da se igra dalje. Te neke stvari su po meni mnogo draže i ispunjavajuće nego kad radiš sa odraslima. 

• Vidjela sam da iza sebe imaš već pozamašan broj naučnih članaka, zanima me kako si uopšte ušla u tu priču i zašto te naučno-istraživački rad privlači?

U tu priču sam ušla sasvim slučajno, na kafi za drugaricom, u bifeu na fakultetu. Pričale smo o tome kako je izašao neki konkurs za studentsku konferenciju i samo smo pomislile da možda ne bi bilo loše da se prijavimo. Nismo znale šta se prijavljuje na to, jer nismo se do tada bavili istraživanjima. Tada sam upoznala svog sadašnjeg mentora za master tezu koji je pokušao da uobliči tu temu koju smo mi imali koja je tako lebdjela oko nas. Sprovele smo svoje prvo naučno istraživanje, napisale prvi rad, a to nam je bilo i prvo izlaganje na konferenciji. Nekako taj cijeli process mi se jako dopao, od čitavog osmišljavanja metodologije koji iziskuje dosta kreativnosti, pa i kasniji dio prikupljanja podataka, zatim statistički dio, a i možda najzanimljivije, interpretacija rezultata i razmišljanje o tim podacima u kontekstu šireg okvira i svijeta oko nas. Toliko mi se dopao taj proces pa sam ga ponavljala nekoliko puta na različite tame koje me interesuju. 

• Koje su to teme?

Pa dosta je to široko kad je riječ o naučno-istraživačkom radu. Uglavnom se desi da čitam o nekoj temi koja me usko zainteresuje na primjer u Pedagoškoj psihologiji. Pogledam šta je sve rađeno o tome, uočim ako nešto nije, ili ako bi na našim područijma očekivala drugačije rezultate, to onda podijelim sa svojim kolegama i otpočinjemo proces. To je kod mene bila oblast Pedagoške, ali i Socijalne psihologije, čak smo se bavili i temom religioznosti. Širok je zaista spektar tema koji se može istraživati i moj savjet je da svako malo čačne to. 

• Kao što si na samom početku rekla, student si završne godine mastera, sprema se master teza, pa me zanima koja je to tema šlag na tortu tvog studiranja?

Pa tema master teze zapravo spaja taj istraživački dio koji mene zanima i sa druge strane dio tog rada sa mladima, dosta je obojena konkretnom situacijom sa kovidom sada. Inicjalno moja teza je trebala da bude provjera različitih psiholoških poteškoća koje mladi imaju kod nas, međutim onda se desila pandemija, te je prosto skupljanje podatak bilo u prvom talasu. Tada je bila dosta specifičnija i drugačija situacija nego što je sada. Mladi su bili pod velikim stresom, prešli su i na onlajn nastavu, bitni aspekti života su im zaustavljeni. U takvoj situaciji i dalje je ostala ta tema istraživanja poteškoća i problema koje mladi imaju, samo je nekako dobila novi okvir zbog toga što se desilo ovo sve. Ideja je bila provjeriti s čime su se sve mladi suočavali tada, adolescent pogotovo pa da vidimo šta mi zapravo možemo uraditi po tom pitanju. 

• Imaš li već neki uvid u rezultate?

Obrada podataka je tek počela, tako da tu još ima dosta posla da se odradi. Ipak, ono što je jasno jeste da je situacija bila drugačija, jer je zapravo postojao jako širok spektar teškoća o kojima su mladi izvještavali, a i problem su bili frekventniji nego inače. To je zapravo jako problematično, pogotovo u tim godinama. Ipak s druge strane kompletan kontekst je doveo do takvih problema, sad se svi polako izvlačimo iz toga.

• Nekako si mi ti savršen kandidat da te pitam da li imaš neke savjete za mlade koji se probijaju trenutno na tržištu rada u BIH?

Ono što bi sigurno svakome rekla je da treba da čačka, traži informacije i da širi mrežu ljudi oko sebe. Do sada se meni svaki put desilo da kada sam uradila jedan korak u tom smjeru, pronašla neku informaciju, prijavila se na neki konkurs, onda je slijedio domino efekat, u smislu da sam preko toga došla do nečeg drugog, do nečeg trećeg. Širila se mreža prilika i ljudi koje poznajem. Rekla bih mladima da čačkaju po oglasima i da će se to sigurno isplatiti.

• U toku su upisi na fakultet, sprema se armija malih Lana, imaš li neki savjet za svoje buduće kolege?

Rekla bih da treba razmišljati o tome da li su zaista odabrali zanimanje kojim žele da se bave, jer ja da sam birala prema tome s čime ću se 100% zaposliti nakon fakulteta, vjerovatno ne bih bila zadovoljna. Tako da, iako zvuči kao kliše stvarno treba odabrati ono što bar približno voliš i želiš da radiš jer u suprotnom nećeš biti zadovoljan svojim profesionalnim životom.

• Na kraju me samo zanima koliko je šoljica kafe potrebno za tvoj radni dan?

Vjerovatno jedna do dvije, ali pošto volim kafu popijem još dvije ili tri, jer ukus kafe. 

Pogledaj i:

• Intervju sa Ognjenom Ranisavićem – Poseban užitak mi je rad na promociji i razvoju društveno odgovornog poslovanja
• “Mladi aktivisti pokretači su boljeg društva i pozitivnih promjena” – Intervju sa Aminom Nuhić
• Anjin svijet matematike i aktivizma 

___________

• Ako već nisi, registruj se i pridruži zajednici lonac.pro za više poziva, savjeta i odgovora na tvoja pitanja.
• Učlani se i u Facebook grupu lonac.pro – zajednica za aktivizam i preduzetništvo.
• Za inspirativan, zabavan i poučan sadržaj pretplati se i na lonac.pro Youtube kanal.