Sve je izgledalo kao da će to biti jedan sasvim običan dan, međutim, stvari su se počele mijenjati kada sam sjela u voz i krenula za Sarajevo. Na putu  sam razmišljala o tome šta će mi ovo iskustvo donijeti. Ulaskom u hotel, vidjela sam nova lica, a i “stare” face koje imaju isti cilj kao i ja. Uz srdačan doček ljudi iz fondacije Mozaik, otpočeo je seminar 33 Omladinske banke. Preko 200 mladih ljudi iz cijele BiH prisustvovalo je uvodnom predavanju, a na učenje stranih jezika posebno me motivisao govor Švicarske ambasadorice koji je bio na našem jeziku. Ovaj seminar pružio mi je priliku da učim i razvijam svoje vještine, kao i da iznosim ideje i povezujem se s drugim mladim ljudima. Prvi put sam doživjela da “masa” gotovo savršeno funkcioniše, zatim pažljivo sluša i uvažava drugačija i tuđa mišljenja. “Masa” mladih ljudi se polako stapala u jednu kompaktnu cjelinu koja je na kraju trećeg dana seminara odavala utisak “Armije mladih ljudi”. To je armija mladosti i inteligencije, armija obrazovanosti, armija progresa i budućnosti, armija hrabrosti i odlučnosti. Mi ne znamo da li će biti bolje ako bude drugačije, ali znamo da ako želimo da bude bolje MORA biti drugačije. Energija, timski duh i entuzijazam širili su se svakim kutkom prostorija i prelazili u talasima s jednog na drugog člana Omladinske banke. Sigurna sam da je svako od nas tih dana zaboravio na svoju svakodnevnicu i osjetio da mi možemo zajedno doprinijeti da naše selo, grad i država BiH budu bolje mjesto za život svih nas. Nije bilo važno: odakle si, ko si, šta si, s kim si; tamo je samo važno dal’ si raja koja želi da kreira bolju ekonomiju i društvo ili nisi. Soba 444 imala je svog “Pauka” Čedo Muždeka kao i velikodušnog domaćina Rade Blazic. Uvijek kada vidim broj 444 na trenutak će moje misli vratiti na nezaboravna druženja. Druženja, koja su se zbog fizičke nemogućnosti da svi zajedno budemo u jednoj sobi, iznenada morala preseliti u hodnik Hotela Hollywood. I tek sad razumijem zašto je Viki pjevala “Coca-cola, Marlboro, Suzuki!