ODBOJKAŠKI TEREN

“Meč poen!”, još dugo mi je odzvanjalo u mislima nakon što pročitah promociju volonterske akcije na društvenim mrežama. Imao sam ekipu, još iz osnovne škole, s kojom sam često išao na obližnji teren u mom selu gdje smo voljeli rekreativno igrati odbojke i spremati se za povremene turnire. 

Jednog sasvim običnog školskog dana dok sam sjedio u klupi sa drugovima, našu tmurnost i neraspoloženost prekide novost koja biva prenesena po našem razredniku. “PRVI ODBOJKAŠKI TURNIR U SREBRENIKU”, pisalo je na posteru, a mjesto odigravanja istog je bio gradski teren u Srebreniku. Sjećam se kako nam je nestvarno zvučalo to što je teren bio prekriven pijeskom jer smo mi trenirali na našem travnatom gdje je svatko bio sklon povredama. Nismo smjeli propustiti takvu priliku. Iaku su crveni dečki, kako su nas zvali zbog naših crvenih kačketa i majica, osvojili treće mjesto, ostali smo zapamćeni kao najmlađa ekipa koja je učestvovala na turniru i tako osvojila tu broncu zlatnog sjaja. Nakon turnira smo igrali na tom terenu još nekoliko puta ali smo više preferirali naš stari travnati teren. Nažalost, gradski teren je kroz nekoliko godina postao obična hrpa smeća zbog nezainteresovanosti mladih za održavanje istog. Iako je bilo inicijativa ”crvenih dečki” da se nešto poduzme po tom pitanju, početak pohađanja nove školske godine nam je zavezao ruke. U proljeće 2019. godine, na putu prema kući ugledah jedan mali bijeli papir zalijepljen na oglasnu ploču u blizini škole. Pisalo je kako se pozivaju volonteri da pripomognu u rekonstrukciji odbojkaškog terena u narednom periodu. Ostadoh zatečen kada vidjeh da je prva volonterska radna akcija bila već zakazana. Uspomene su zaživjele. Iako je bilo dosta skeptičnih osoba oko cijele izvedbe, mladi ,među kojima je bila moja ekipa uključujući i mene samog, razuvjerili su sve svojoj voljom i zalaganjem. Nakon par sedmica, radovi su krenuli puno agresivnije napredovati nego što je u početku bilo zamišljeno. 

Pristizale su i starije generacije u pomoć, a firme su često znale obezbijediti ručak, osvježenje, opremu, materijal i slično. Mogao bih, bez pretjerivanja, izjaviti kako se jedan grad probudio i digao na noge onda kada nitko to nije očekivao.K tome još, mladi su bili glavni pokretači, konačno preuzeli odgovornost i radili za bolje sutra. Volonterske akcije donijele su nam puno stvari među kojima je razvijanje vještina, sposobnosti i ostvarivanje novih poznanstava. Svi su pri kraju radovi bili nagrađeni hranom, pićem i ogromnom satisfakcijom. Meni je najveća nagrada bio osmijeh, osmijeh ljudi koje sam tada prvi put vidio i upoznao, a ni slutio nisam kako će taj osmijeh biti razlog mog neposustajanja. Ti nepoznanici su razlog zbog koje sam dolazio da volontiram i onda kada sam gubio volju i osjećao se umoran. Danas su te osobe postala dio mene, izvor moje ispiracije i razlog za borbu, iako naposljetku potpuni nepoznanici. Svi smo morali naći tu motivaciju u trenucima kada je bilo najteže. Taman kada je većina posustajala, dolazile su nove osobe koje su izvlačile maksimum iz nas. Radovi koji su prvobitno bili planirani za 4 mjeseca, urađeni su za nešto malo manje od 2 mjeseca. Na svečanom otvaranju terena, lokalne organizacije u saradnji sa gradonačelnikom su organizovale Drugi odbojkaški turnir u Srebreniku gdje je prisustvovalo preko 20 ekipa.

Kotizacija je bila na dobrovoljnoj osnovi, a cijela svota koja se prikupila bila je proslijeđena u humanitarne svrhe. Turnir je prošao u savršenom redu, a osvajači su odlučili da nagradni fond, čiji su izvori bili donatori iz raznoraznih kompanija, poklone u humanitarne svrhe i tako obilježe turnir prelijepim gestom. Par mjeseci poslije, jedan od volontera koji je učestvovao u akcijama dobija poziv da zaigra u lokalnom klubu. Nedugo nakom toga imao je poziv i za mlađe selekcije odbojkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine gdje ga smatraju velikim potencijalom. Sva iskustva i efekti koji su potekli od naizgled bezazlene akcije su nebrojivi. Želim reći kako je aktivnost građana kroz ove akcije, osim samog terena, unijela mnoštvo dobrih stvari u svačiji život. Radovi su bili najmanje upamćeni po radu i umoru, pamtili smo smijeh, viceve, muziku, prijatelje i ostale pozitivne stvari. 

Ono što su mnogi pojedinci željeli ali bili nemoćni, zajednica je uspjela u kratkom vremenu kao iz šale. Tako je malo srebreni grad postao ogroman pod okriljem njegovih građana koji su bili najhrabriji onda kada su svi oklijevali.