Dragi članovi i članice LONCA,

U ovoj seriji intervja pričam sa mladim preduzetnicima, društveno aktivnim i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas vam predstavljam Ivanu Lakić, inspirativnu mladu umetnicu iz Banja Luke. Više o Ivani, njenoj karijeri i ljubavi prema umetnosti pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Ivana! Predstavi se našim čitaocima u nekoliko rečenica.

Ivana: Ja sam Ivana Lakić, rođena sam 19.7.1993. godine u Banjoj Luci. Sanjar, neko ko nosi srce pred očima, dušu na dlanovima i svakodnevno živi od umjetnosti. Uporna u svojoj namjeri baš kao i Don Kihot, nježna i tvrdoglava poput vile iz Petra Pana i sigurna da se sve može uraditi ako to stvarno želiš. Neko ko je ušao u svijet književnosti u srednjoškolskim danima, zahvaljući mojoj profesorki književnosti iz srednje škole Dobrili Malešević. Sve ono što sam danas dugujem upravo njoj, jer je snaga njene ljubavi prema umjetnosti prešla i na mene. Ona je moj veliki uzor u životu!

Emilija: Šta za tebe predstavlja umetnost? Kako si se pronašla u tom pozivu?

Ivana: Umjetnost je za mene jedini pravi način da spoznam sebe. U njoj se osjećam sigurno, baš kao i nježno lane koje traži svoj zaklon. U tom zaklonu se sakrio sav jedan svijet, prepun zvijezda, snova i miline. Nešto što me čini hrabrom, srećnom i snažnijom da prebrodim svaku tugu. Sve je počelo kada sam kao mlada buntovnica u srednjoškolskim danima sjedila oslonjena o zid školskog hodnika. Tada je naišla moja profesorka književnosti i pozvala me da dođem na dodatnu nastavu iz srpskog jezika i književnosti. Od tada počinje moje interesovanje za čitanje, ljubav prema umjetnosti, u tom trenutku sam prvi put spoznala sebe. Neko ko prije toga i nije bio zainteresovan mnogo za čitanje i predanost umjetnosti. Tada sam prvi put počela da cijenim sebe i shvatam da to što radim stvarno ima smisla.

Emilija: Sa 19 godina si napisala svoju prvu knjigu – „U san odjevena“. Šta je osnovna teza tvoje prve knjige i na koji način ona odslikava tebe kao mladu osobu i mladu umetnicu?

Ivana: „U san odjevena“ je moj lični pečat i nešto što je oslikano dušom. U pitanju je autobiografija, zbirka eseja koja prati život mladih ljudi i sve ljepote, radosti, tuge koje nam se dešavaju. Akcenat je postavljen na snagu i volju pravih pedagoga da nekoga izvedu na put trnja i cvijeća. Takve osobe mogu da ti budu poput roditelja onda kad je to potrebno, podržavaju te i nauče da vrijediš. Stvari nikada ne treba shvatiti tragično,već ih treba prihvatiti takvima kakve jesu. U tim iskrenim ljudima čije oči sijaju vedrinom, možemo pronaći drugu majku, prijateljicu i podršku. Nježnost, emocije i ta lirska nota su ono što oslikava mene u knjizi.

Emilija: Umetnici obično imaju svoja zen mesta ili svoje muze koje inspirišu njihovo stvaralaštvo. Gde ti pronalaziš inspiraciju za pisanje? Da li je to mesto, osoba ili nešto drugo?

Ivana: Inspiracija je nešto što nikada ne forsiram. Ona uglavnom dolazi slučajno, dok smo okruženi dragim ljudima, čak i kad plačem, smijem se i radujem. Dešavalo mi se da dobijem inspiraciju u gradskom prevozu, dok hodam po kišnom danu, onda kada sam u zagrljaju nekih ljudi. Mene inspirišu dobri ljudi i zbog njih trajem, živim i borim se. Zbog njih uvijek dajem sebi pravo na milion novih prilika, ne odustajem od snova koje tako marljivo kupimo pored puta dok ih loši ljudi rasipaju svakodnevno. Što se tiče mjesta, more je moja velika inspiracija i jedini smiraj. Oduvijek sanjam da se preselim zauvijek na neki otok, zimi da pravim burad za vina, ljeti živim od mora, sunca i prodaje tih vina.

Emilija: Šta u slobodno vreme voliš da čitaš?

Ivana: Što se tiče knjiga obožavam Momu Kapora i njegov istovremeno jednostavan i tako poseban stil pisanja. Isto tako poštujem rad Ivana Tokina. Rado čitam Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Gorana Petrovića. Ruski klasici su moja velika opsesija jer me tako čarobno dovedu u svijet Rusije, njihovog načina života, hladnih ljudi u kojima kuca toplo i čisto srce.

Emilija: Za tebe se može reći da si višestrana umetnica. Pored toga što pišeš, takođe si samostalni dramski umetnik i član amaterskog pozorišta „Daske“. Da li ti je to što gajiš ljubav prema ove dve umetnosti olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Da li bi mogla bez jedne ili druge?

Ivana: Svoje prve korake u glumi i pozorištu sam napravila baš u dramskom studiju „Daske“. Mogu slobodne reći da sam tamo naučila mnogo toga, oslobodila se treme i imala prilike da budem okružena boemima, umjetnicima i jedinstvenim ljudima. Nakon toga sam nastupala samostalno u poetskom teatru. Imala sam priliku da se upoznam i sa radom na filmovima. Nažalost, danas je vrlo teško istovremeno biti fokusiran na više stvari. Tako da uvijek nešto mora da pati, ali sa velikom voljom i snagom nikad nisam zažalila. Jednostavno funkcionišem tako da sam uvijek u kreativnom neredu, gdje pokušavam da izvučem suštinu iz svega. Da mogu sve da ponovim, uvijek bih uradila isto.

Emilija: Iako imaš formalno obrazovanje iz književnosti, gluma je nešto što si samostalno učila. Koliko je u umetnosti važno neformalno obrazovanje? Kako si došla do toga da radiš honorarno kao glumica?

Ivana: Ja studiram na Filološkom fakultetu na katedri za srpski jezik i književnost i mogu slobodno reći da uprkos svim preprekama, svoj poziv volim najviše na svijetu. Što se tiče glume, ne volim ljude koji svakodnevno krive nekoga drugoga za svoje greške. Najlakše je po društvenim mrežama pisati i kriviti druge što nemate posla. Smatram da za mlade ljude uvijek ima posla, pa makar to bilo i neformalno obrazovanje u kojima ste samouki. Učestvovala sam na mnogim projektima od glumačkih do voditeljskih, nešto što je usko vezano i za književnost i mogu reći da me redovno angažuju u mnogim organizacijama. 

Emilija: Znamo da su umetnici često u teškom položaju i da moraju da ulažu velike napore ne bi li ostvarili značajne uspehe. Kako si ti savladala prepreke koje su ti nailazile? Čija podrška ti je najviše značila?

Ivana: Jednom je neko rekao kako su umjetnici osuđeni na odricanja. Sigurna sam da uz ljubav, volju i pažnju možete baš sve ostvariti. Kada ubjedite sebe da nešto nije moguće, onda taj neuspjeh dođe sam po sebi. Danas postoji toliko institucija koje pomažu mladim ljudima i podržavaju njihov rad. Dugujem veliku zahvalnost i svojim roditeljima koji me podržavaju u svemu. Isto tako podrška moje profesorice mi daje redovno snagu da istrajem. Postoji i elektronski časopis „Crna ovca“ za koji pišem i oni mi pružaju podršku.

Emilija: Mnogi mladi i talentovani ljudi, poput tebe, bi želeli da napišu knjigu, glume u predstavi ili filmu. Šta sve, pored talenta, moraju da imaju? Koje osobine su neophodne za uspeh?

Ivana: Istrajnost, strpljenje, snagu da se bore sami za sebe. Mislim da moraju vjerovati u sebe. Ako to ne urade, niko za njima neće nositi njihove snove. Treba imati dovoljno veliki zagrljaj da sačuvaš snove i ne pustiš ih nikad da odu od tebe.

Emilija: Da li misliš da projekti i podrška, poput Omladinske banke Fondacije Mozaik, pomažu mladim ljudima da uspešno ostvare svoje ideje i ciljeve?

Ivana: Smatram da su projekti kao što je Omladinska banka veliki vjetar u leđa mladim ljudima. Upravo ta zajednica ljudi koji stvaraju može donijeti mnogo uspjeha svakom pojedincu iz bilo koje oblasti. Mladi ljudi dobijaju priliku da budu samostalni i tako stvaraju sve ono što im se činilo nedostižno. Lijepo je kad znaš da postoji neko ko će podržati ono što ti radiš i dati priliku da se baviš onim što stvarno voliš u svojoj zemlji.

Emilija:  Uticaj koji bilo koja vrsta umetnosti može imati na pojedinca je neosporan. Bez obzira o kojoj umetnosti je reč, one oplemenjuju duh i povezuje ljude. Po tvom mišljenju, na koji način umetnost ima uticaj na celokupno društvo? Koji je njen doprinos društvu?

Ivana: Kada pročitate nečiju pisanu riječ ona može da vas ohrabri, učini srećnima i pomogne vam da hodate naprijed. Znam da sam u jednom trenutku bila na ivici suza i tad me spasila upravo pisana riječ. Kada ugledate lijepu sliku na platnu, ona vam može izmamiti osmijeh na lice. Baš to je suština umjetnosti da dopire do ljudskog srca. Često nas s vremena na vrijeme „ošamari“ i sjeti kako još na ovom svijetu ima lijepih stvari kojima se treba vraćati i diviti. Ponekad treba zastati da pronađeš sebe. Tek onda ćeš lakše razumijeti i druge.

Emilija: Čemu bi želela da se najviše posvetiš u budućnosti? Da li već imaš neke planove?

Ivana: Što se tiče neke bliže budućnosti u pripremi je moj novi istorijski roman. Već duže vrijeme ga spremam baš zbog tematike koju proučavam i istražujem. Voljela bih da se bavim umjetnošću. Ona mi daje snagu, zaklon i mogućnost da budem bolji čovjek. Imam u planu da završim fakultet i uradim još jedan projekat koji će na pravi mogući način obilježiti moj svijet. U nekoj daljoj budućnosti voljela bih da ovo što radim proširim, jer za umjetnost ne postoje granice. Nadam se da će moji autorski projekti biti podržani i da ću na taj način doprinijeti razvoju kulturnog stvaralaštva.

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se poslovno ostvare u svojoj zemlji. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. Danas pričamo sa Arminom Konjalićem, momkom rođenim u Travniku. Više o Arminu, njegovim dosadašnjim dostignućima, o tome čime se bavi jedan digitalni nomad, kao i o projektima na kojima trenutno radi pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Armine! Da li bi mogao u par rečenica da se predstaviš našim čitaocima?

Armin: Ja sam Armin Konjalić iz Travnika, Bosne i Hercegovine. Bavio sam se raznim poslovima i aktivnostima vezanim za tehnologiiju i internet. Upravo se vraćam iz Pariza sa konferencije gdje su bili lideri industrije Mark Zuckerberg (Facebooka), Eric Schmidt (Google), Satya Nadella (Microsoft), Ginni Rometty (IBM)

U Parizu sam predstavljao Humaniq, popularni blockchain/kripto projekat koji radi na razvoju Afrike. Putovanje u Pariz je bilo jako uspješno, jer sam iskoristio priliku da se povežem sa Afričkim organizacijama i kompanijama.

Emilija: Pročitala sam da sebe nazivaš digitalnim nomadom. Šta podrazumevaš pod tim pojmom? Opiši nam kako izgleda radni dan jednog digitalnog nomada.

Armin: Digitalni nomad je osoba koja obavlja svoj posao preko interneta i nije vezana za jednu određenu radnu stanicu. Umjesto da se izlažu stresu jutarnjih saobraćajnih gužvi, oni rade odakle i kad god požele. Sve je popularniji trend da se prave namjenska mjesta gdje digitalni nomadi mogu da pobjegnu od gradske gužve i buke u mnogo mirnija i produktvinija mjesta sa pristupačnijim životnim standardima. Namjenska mjesta za digitalne nomade se najčešće mogu naći u Južnoj Americi, Jugoistočnoj Aziji, ali i na Balkanu. Digitalni nomadi iz cijelog svijheta dolaze da uživaju u ljepotama Balkana i rade u Mokrin House u Banatu ili Coworking Bansko u Bugarskim planinama Pirin. Obavljati svoj posao sa plaže na Tajlandu košta desetak dolara, dok iznamljivanje kancelarije u metropolama košta i destine hiljada dolara.

Za sve one koji žele da okuse život digitalnog nomada organizujemo Limitless Nomads 21-dnevno putovanje kroz ključna mjesta za digitalne nomade u Singapuru, Indoneziji i Tajlandu.

Emilija: Kako je tvoja okolina reagovala na to čime se baviš? Da li si naišao na osude ili kritike s obzirom na to da oblast tvog poslovanja još uvek nije toliko istražena i poznata na našim prostorima?

Armin: Travničani su i danas ostali kakvim ih je Ivo Andrić opisao u svojim knjigama. Puni gordosti, samoljublja i bez previše interesa za dešavanjima izvan travničkog ritma života.

Moje priče o putovanjima i međunarodnom poslovanju se nikako ne uklapaju u uobičajene travničke teme razgovora. Slabo pričam o svojim avanturama i uspjesima, jer sam osjetio dozu samosažaljevanja kod ljudi koji su zarobljeni u agoniji besposlice, besparice i manjka prilika. Travnik je mjesto gdje mogu da se isključim od svijeta i brzog života i ponašam kao da nikad nigdje nisam ni otišao.

Ako je bilo nekih negativnih komentara i etiketa, onda je to bilo zbog neznanja, nagađanja ili stvar bosanskog humora.

Emilija: U eri internet i tehnološke revolucije neophodno je da se prilagođavamo promenama koje ona nosi. Da li si u poslednje vreme primetio promenu u pristupu ljudi iz tvoje okoline prema poslu kojim se baviš?

Armin: Da, napokon sredina prelazi iz “zavidim ti” u “kako bih mogao da postignem…”. Mnogo raduje činjenica da mladi napokon traže prilike, a ne sažaljevanje, humanitranu pomoć i traženja krivca u drugima, kao prethodne generacije.

Uživam raditi kao mentor sa mladim talentima i timovima. Želim podjeliti svoja poznanstva i iskustvo kako bi im olakašao put do njihovog cilja i otvorio prilike. Mentorski rad se ne naplaćuje, jer ni ja ne bih postigao bez svojih mentora i njihove bezrezevne podrške.

Emilija: Digitalni svet je postao sve prisutniji u svim sferama života te je shodno tome za svaku profesiju postalo neophodno poznavanje i korišćenje barem osnovnih stvari iz sveta novih tehnologija. Da li stoga smatraš da je tvoj posao posao budućnosti?

Armin: BH političari uzimaju slobodu da obećavaju stotine hiljada novih radnih mjesta. Oni ne uzimaju u obzir faktore koji u potpunosti mijenjaju tržište rada. Mnoge poslove koji danas ljudi rade neće ni postojti u narednih 10 godina, a mnogi poslovi koji će biti traženi u narednih 10 godina danas  ne postoje.

Automatizacija i umjetna inteligencija trasformiše u potpunosti svaku industriju i sferu našeg života. Za poslove budućnosti potrebno je suštinsko poznavanje tehnologije i jake ljudske osobine koje roboti ne mogu da posjeduju, kao što su emocionalna inteligencija, kreativnost, kritičko mišljenje, pregovaranje i slično.

Samo oni koji budu vladali tehnologijom kao alatom za postizanje svojih ciljeva će imati svoju šansu u poslovima budućnosti. Oni koji budu radili poslove koje tehnologija može zamijeniti i raditi bolje i efikasnije,  osuđeni su na teška vremena.

Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini nije prilagođen četvrtoj industrijskoj revoluciji. Bojim se da će nezaposlenost biti još veća i da će se ljudi teško prilagoditi promjenama koje dolaze.

Emilija: Bavljenje bilo kojim poslom nosi sa sobom određenu dozu stresa i ponekad naiđu momenti kada sve deluje preteško i neizvodljivo. Da li si u nekom trenutku, kada si nailazio na poteškoće i prepreke u svojoj dosadašnjoj karijeri, poželeo da se baviš nekim drugim poslom? Kako si prevazilazio te situacije?

Armin: Startup život donosi ekstremne uspone i padove. Više puta sam emocionalno i profesionalno pregorio. Na kraju shvatiš da su najveći problemi i neuspjesi samo proces učenja. Svi problemi izgledaju smiješno kada ih se prisjetite nakon što prođu, tako da nisu vrijedni narušavanja zdravlja.

Osim što sam se bavio raznim aktivnostima vezanim za tehnologiju i startup zajednicu, eksperimentisao sam sa potpuno drugačijim aktivnostima, kao što su ekološki i humanitarni rad, umjetnički projekti, zabava, turizam i ugostiteljstvo…

Čovjek postaje ograničen ako se slijepo drži  krugova ljudi jednog shvatanja.

Emilija: Koje sve mogućnosti i pogodnosti ti pruža bavljenje tim poslom? Da li smatraš da nešto što si postigao ne bi uspeo da si izabrao neki konvencionalniji posao?

Armin: Ako konvencionalniji posao znači raditi jedan te isti repetativni posao u jednom te istom okruženju, onda bih bio jako nesretan. Obožavam da učim od ljudi raznih kulturalnih pozadina i shvatanja kroz raznovrsne izazove sa kojima se susrećem.

Emilija: Znamo da je privlačenje stranih investicija ključno u razvoju zemalja iz regiona bivše Jugoslavije. Jedan od glavnih problema zbog kojih investitori često odustaju ili čak uopšte ne uzimaju u obzir investiranje u ovim zemljama jeste složena birokratija. Koji bi bio tvoj savet liderima zemalja iz regiona za privlačenje stranih investitora?

Armin: Investitori najviše od svega cijene svoje vrijeme i ne žele da rade sa onima koji ga bespotrebno troše. Balkan nije mjesto za investitore zbog višestrukih presjedanja na aerodromima, višesatnog čekanja na granicama i šalterima.

Liderima regiona bih poručio da se pomire sa činjenicom ih je vrijeme pregazilo i da su duhovi iz prošlosti. Napomenuo bi ih da je osoba koja je rođena u 2000. godini već punoljetna i da nove generacije zaslužuju lidere koji razumiju 21. stoljeće.

Emilija: Možeš li nam reći nešto više o projektu East-West Digital News? Da li je on imao uticaj na razvoj zemalja u regionu?

Armin: East-West Digital News je medijsko-istraživačka kompanija koja se bavi tehnologijama i inovacijama na tržištima u razvoju. Cilj je da olakšamo poslovanje i pristup informacijama o tržištu tehnologije u Centralno-istočnoj Evropi. Na tome sam radio sa vodećim svjetskim kompanijama i investiorima.

Emilija: Projekat na kojem trenutno radiš, Humaniq, bavi se tržištima u razvoju za pojedince koji nemaju pristup tradicionalnim bankarskim uslugama. Odakle ideja za ovakav projekat i koji su glavni ciljevi koje želiš da postigneš?

Armin: Humaniq je kompanija koja koristi blockchain tehnologiju da bi riješila probleme ljudi koji nemaju pristup bankama i financijskim uslugama. Postoji preko dvije milijarde ljudi u svijetu koji nemaju bankovni račun i do njih novac dolazi jako sporo preko posrednika koji uzimaju ogromne provizije. Financijska inkluzija je jedan od ključnih elemnata za postizanje UN-ovih SDG ciljeva. Humaniq trenutno fukcioniše u deset afričkih zemalja i ima preko 200 hiljada korisnika i svakodnevno raste.

Sa osnivačem Humaniq-a, Aleksom Forkom, sam razgovarao prije par godina o tome šta bi se desilo kada bi blockchain tehnologija bila integrisana u Centralnu banku Bosne i Hercegovine. To je bio momenat kada sam shvatio snagu koju donosi bitcoin i blockchain tehnologije. Od tada sam pratio i podržavao njegove ideje, a od nedavno sam i aktivan član tima.

Emilija: Na koji način bi motivisao i druge mlade ljude koji bi želeli da krenu tvojim stopama? Mnogi od njih se možda plaše rizika koji takva vrsta posla sa sobom nosi i upuštanja u nešto nepoznato. Koji je tvoj savet za njih?

Armin: Moj savjet je da mladi krenu slobodno svojim stopama u postizanje svojih ciljeva do kojih im je stalo da postignu svom životu.

Mladi ljudi ne trebaju da odustaju od svojih ciljeva da bi ispunili nametnute ambicije roditelja i komšija.  

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima. U ovom intervjuu ćemo pričati sa Vildanom Karamustafić, stomatološkinjom i preduzetnicom iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Više o Vildani, njenim dosadašnjim dostignućima, o tome kako se posle 11 godina vratila u svoj rodni grad i uspela da ostvari san svakog mladog stomatologa, kao i njene planove za budućnost pročitajte u nastavku.

Emilija: Ćao Vildana! Kako bi opisala sebe u nekoliko rečenica?

Vildana: Ćao svima! 🙂

Obzirom da sam rano napustila porodični dom, brzo odrastam, sazrijevam i počinjem borbu da se snađem u novom svijetu, da me prihvati, da postanem njegov dio. To nije bilo bez teškoća, ali sve te barijere i teškoće u adaptaciji uspješno savladavam. Smatram se djevojkom velikih ambicija i samopouzdanja, naročito upornom kada su u pitanju veliki izazovi.

Emilija: S obzirom na to da si po struci stomatološkinja, verujem da si imala dug i mukotrpan put do završetka studija. Šta je to što te je motivisalo da nastaviš put te karijere?

Vildana: Studij stomatologije je naporan i put do završetka jeste mukotrpan, ali tek po završetku studija slijedi pravi izazov. Stomatologija je human poziv koji ja zaista volim, ali mali broj kolega ostaje da radi u struci. Ovo zanimanje je dinamično, kreativno i odgovorno. Mislim da u ovom poslu opstaju uporni, snalažljivi i dovitljivi. Ljubav prema stomatologiji, letargija u društvu, kao i nedostatak vjere u mlade su me tjerali da sama nešto pokušam napraviti, promijeniti i pokazati da se rad isplati. Osim toga, dobar odnos i partnerstvo koje sam razvila sa svojim profesoricama, profesorima i kolegama mi puno pomažu da ih mogu kontaktirati i tražiti savjet kako da postignemo najbolji rezultat. Podrška kolega i kolegica u ovom poslu je jako važna, i ona je bila još jedan od motiva da nastavim putem struke.

Emilija: Pretpostavljam da si pre osnivanja sopstvene firme imala i druga radna iskustva. Kako je izgledao tvoj put dok još uvek nisi pokrenula privatni biznis? Da li su te ta iskustva podstakla da kreneš u tom pravucu?

Vildana: Naravno. Poslovni ambijent u kome sam se našla neposredno po zavšetku studija više je bio haotičan, nego uređen. Svako iskustvo nas brusi za život, jača volju za napretkom, i oslobađa tutorstva starijih. Tako sam i ja poučena iskustvom, iz inata prema neučinkovitom sistemu, odlučila da se aktiviram i sama pokrenem privatni biznis. Zašto gledati da samo neko drugi profitira?

Emilija: Mladi ljudi iz zemalja iz regiona, pa tako i iz Bosne i Hercegovine, se sve češće odlučuju na odlazak u inostranstvo. Posebno mladi iz manjih mesta odlaze u veće gradove ili razvijenije zemlje. Šta je to što je tebe navelo da se posle 11 godina vratiš u svoj rodni grad i pokreneš privatnu stomatološku ordinaciju?

Vildana: U ovom siromaštvu kakvo je u Bosni i Hercegovini, samo mali broj sretnika nalazi ili dobija „štelom“ posao i među njima, često, nisu najbolji. Osim toga, veliki problem u našem društvu jeste jedna letargična atmosfera, kao i nedostatak vjere u mlade. Ovdje ima dosta onih sa velikim potencijalom koji nose u sebi, ali u BiH će ostati najvjerovatnije „uspavani“, dok oni koji odu u svijet, u drugačije okruženje to uspješno pokažu. Mi u BiH smo zaboravili da je moguće uspjeti na ovaj način, da se vrata otvaraju sa bilo čim osim sa novcem. Odrastanje u nepovoljnim ekonomskim uslovima ne smanjuje šansu da uspijete. Čak odrastanje s određenim nevoljama, u takmičarskom okruženju može imati pozitivan učinak na karijeru. Sve zavisi kako koristite vlastito iskustvo. Moj primjer govori: nikad ne reci nikad. Smatram da je naša zemlja, bez obzira na negativnu atmosferu koja vlada u oblasti poduzetništva, jedno savršeno tlo da mladi pokrenu vlastiti biznis u različitim sektorima i ostvare svoj zamišljeni cilj. Ordinaciju sam otvorila u rodnom gradu, jer je svijest o oralnom zdravlju i stomatološka zaštita bila na jako niskom nivou, u javnim ustanovama stomatološke zaštite gotovo da nije ni bilo. To sam vidjela kao šansu i povoljno tlo za pokretanje vlastitog biznisa.

Emilija: Posle samo godinu dana od diplomiranja si otvorila sopstvenu ordinaciju. Ovo je vrlo redak slučaj, čak i u oblasti stomatologije. Da li si dobijala savete od nekoga? Da li smatraš da je lakše ili teže pokrenuti vlastiti biznis u manjem mestu?

Vildana: Mislim da je želja svakog mladog stomatologa da jednog dana ima vlastitu ordinaciju. Neposredno prije otvaranja ordinacije učestvovala sam na Business akademiji koju je organizovala Fondacija787. Tamo smo od mladih poduzetnika naučili da prihvatimo nove izazove, dobili jako puno savjeta kada su u pitanju finansije, komunikacijske vještine i pravljenje poslovnog plana. Tu sam vlastitu ideju podigla na neki novi nivo i razradila poslovnu strategiju. U procesu nabavke opreme i materijala imala sam podršku starijih kolega koji su nesebično dijelili savjete.

Uopšteno se vjeruje da stanovnici metropola imaju mnoge prednosti u izgradnji biznisa, rastu karijere, mogućnosti napredovanja. Ali, iako ste rođeni u malom gradu to ne znači da ne možete da poslujete. Vi, kao stanovnik malog grada, možete iskoristiti ključne karakteristike koje nisu dostupne u velikim gradovima: dovoljan broj slobodnih poslovnih prostora sa manjim troškovima iznajmljivanja, nizak nivo konkurencije,veća podrška, manja ulaganja u marketing. Obično se u malom gradu svi poznaju, tako da će i vaš biznis podržati, jer te poznaju kao dobrog rođaka, prijatelja ili komšiju.

Emilija: Kakav je osećaj biti “sama svoja gazdarica”? Šta su prednosti, a šta mane?

Vildana: Stomatologija je specifično zanimanje, tako da sam ja i van redovnog radnog vremena, opet dugo ‘na poslu’. Moj posao direktno je vezan za ljudsko zdravlje i kada se prihvati traži da se ne mjeri radnim vremenom, on te veže, dok šetaš, dok ležiš i dok si na odmoru, zna se desiti da te problem iz posla trzne.

Prednosti su brojne. Neke od njih su apsolutna sloboda u inovativnosti, kreativnosti, iznalaženju novih rješenja, neovisna nabavka nove opreme ili materijala, edukacije, fleksibilno radno vrijeme i slobodni dani. U slobodno vrijeme putovanja me odmaraju i zabavljaju, tako da dođem spremna za nove radne pobjede.

Emilija: Šta ti je bio najveći izazov i prepreka sa kojom si se suočila kao mlada preduzetnica?

Vildana: Mislim da je najveći izazov upravo bio na samom početku, u procesu pokretanja ordinacije. Na početku ništa nije jednostavno i postoji dosta prepreka. Proces nabavke opreme nije lagan, administracija u našoj zemlij je dosta komplikovana i obimna, ali uvijek se nađu osobe koje su spremne da vam pomognu i daju jasne upute za naredni korak. Neposredno nakon registracije javljaju se visoki nameti, ali radom i trudom uspjeh dođe sam i sve te barijere se uz malo volje brzo i uspješno savladaju.

Emilija: S obzirom na to da živimo u regionu gde su duboko ukorenjena tradicionalna shvatanja i patrijarhalno vaspitanje, da li je činjenica što si žena uticala na razvoj tvoje karijere? Kako je tvoja rodbina i okolina reagovala na tvoj poslovni poduhvat?

Vildana: U većini provincija i patrijarhalnih sredina zanimanje stomatologa rezervisano je za visokog, krupnog i snažnog muškarca. To je slika mentaliteta koji se sporo mijenja. Međutim iz vlastitog iskustva mogu reći da se u Bosni već vide ohrabrujuće promjene, još uvijek male da promijene stanje i sliku ovdašnjeg mentaliteta, ali napredak se vidi. Od porodice sam uvijek imala puno podršku, jer znaju da sam se suočavala sa stvarima i za koje nisam bila spremna. Takođe, u toku studija imala sam sjajne doktorice, mentorice koje su razbijale predrasude da je ovo zanimanje rezervisano isključivo za muškarce. Okolina me prvobitno prihvatila kao doktoricu koja radi sa djecom, ženama izadužena je isključivo za estetske korekcije. Danas, poslije 2 godine rada slika se dosta promijenila. Pacijenti cijene kvalitetnu uslugu, disciplinu, odgovornost i marljivost.

Emilija: Digitalni marketing postaje sve više prisutan u svim sferama i oblastima poslovanja. Da li si i ti koristila prednosti i mogućnosti koje on pruža u reklamiranju svoje ordinacije? Da li ti je on pomogao?

Vildana: Naravno, Facebook stranica mi je itekako pomogla da svoje usluge plasiram na tržište. Digitalni markrketing se već odavno koristi u svim sferama trgovine i usluga, pa zašto ne bi i u stomatologiji? Ne oduzima puno vremena, a što je još bitnije ne trošite puno novca. Danas na tržištu postoji veliki broj agencija koje se bave digitalnim marketingom i taj posao se može prepustiti njima. Ali, uzimanjući u obzir koliko je stomatologija specifična, mislim da vas niko neće prezentovati na najbolji mogući način. Nekoliko puta sedmično izdvojim vrijeme, napišem post i postavim ga prije nego dođe sljedeći pacijent.

Postoje ordinacije koje su odavno prepoznale važnost oglašavanja na Google-u i Facebook-u. Koriste ga kao pomoćno sredstvo dentalnog turizma. Njihovi pacijenti su uglavnom iz inostranstva. Dolaze u potrazi za dobrim, a opet pristupačnim stomatološkim uslugama. Našim stomatolozima ne manjka znanja, koriste se odlični, kvalitetni materijali svjetskih proizvođača, a cijene su pristupačne. Dok uživaju u ljepotama, sređuju zube i odlaze kući ljepši i zadovoljni.

Emilija: Koje su, po tvom mišljenju, osobine koje neko ko želi biti uspešan preduzetnik mora posedovati?

Vildana: Hrabrost, jer nema uspjeha bez rizika.

Upornost – nikada ne treba odustati, rijetko ko uspije iz prvog pokušaja!

Inovativnost u kombinaciji sa znanjem i kontinuiranom edukacijom.

Marljivost – zaboraviti na radnu sedmicu od 40 sati 🙂

Ambicioznost – uvijek može više i bolje!

Emilija: Šta bi poručila drugim mladim ljudima koji su u dilemi da li da ostanu u svojoj rodnoj zemlji ili da odu u inostranstvo?

Vildana: Treba ostati u rodnoj zemlji, unaprijediti svoje sposobnosti i pokazati da ništa nije nemoguće. Odlazak u inostranstvo nije garant uspjeha. Voljom, inovativnošću, sposobnošću i upornošću uspjeh će sigurno doći. Mlade sputava mnogo obzira, moraju se osloboditi tutorstva starijih, misliti svojom glavom o svom životu. Želim ohrabriti pojedince da se pokrenu u traganje za zaposlenjem. Da bi se ostavrila lična dobit u ovom beznađu bez posla, mora se naći neka aktivnost. U Bosni i Hercegovini zaista postoji dosta mogućnosti. Ako ste na selu, postoji opcija da se obavljaju sezonski poslovi, branje šumskih plodova, ljekovitog bilja. Naša omladina nosi potencijal za uspjeh, a da toga nije ni svjesna.

Emilija: Gde vidiš sebe u budućnosti? Da li planiraš da širiš svoj biznis i van svog rodnog grada?

Vildana: Zahvaljujući divnim mentorima, profesoricama i profesorima sa fakulteta, želja za znanjem i naukom još nije prestala, i nadam se da nikada neće. U budućnosti se vidim kao uspješna doktorica stomatologije sa zvanjem specijaliste, voditeljica tima stomatologa u vlastitoj ordinaciji, aktivni učesnik na domaćim i inostranim simpozijima iz oblasti stomatologije. U ordinaciji uskoro planiram i pružanje usluga iz oblasti estetske stomatologije i korekcije lica uz pomoć dermalnih filera.

Kada je u pitanju širenje biznisa fokusirana sam na uposlenje još jedne mlade kolegice/kolege. Takođe dentalni turizam gledam kao potencijalni način za povećanje obima posla. Širenje biznisa van rodnog grada u skorijoj budućnosti nemam u planu, a kada bih se odlučila na taj korak, onda bi to vjerovatno bila neka od susjedih manjih općina.

Pogledaj još:

Intervju sa Timurom Cerimagicem kako je ideja sa kafe postala komercijalni proizvod koji pomaze slepim i slabovidim ljudima

Dragi Neimari,

U narednom periodu ću objavljivati seriju intervjua sa mladim preduzetnicima i uspešnim ljudima iz zemalja iz regiona koji su uspeli da se ostvare u svojoj zemlji i koji prkose trendu “odliva mozgova”. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih intervjua isto koliko sam i ja uživala u razgovoru sa njihovim akterima. Takođe se nadam da će upravo ovi intervjui imati uticaj na mlade ljude poreklom sa Balkana i uliti im nadu da je ipak moguće da pokrenu uspešne karijere i na ovim prostorima.  Prvi u nizu jeste intervju sa Timurom Ćerimagićem, momkom rođenim u Sarajevu, koji za svoje 24 godine već ima zavidne uspehe. Više o Timuru, njegovim dosadašnjim dostignućima, o tome kako je u svojoj rodnoj državi uspeo da razvije izum “Spekta” kao i njegove planove za budućnost pročitajte u nastavku.

Emilija: Iako sam sigurna da je dosta ljudi već čulo za tebe i tvoja dostignuća, da li bi nam se predstavio ukratko i rekao nešto o sebi?

Timur: Rođen sam kao veoma mlad i dali su mi ime Timur, a od porodice naslijedih dotično prezime Ćerimagić. Nisam se žalio. Nisam se žalio ni što sam rođen u Sarajevu 1993., ali vjerujem da je to isključivo iz razloga što nisam znao govoriti, misliti, razumjeti stvari oko sebe. Da sam recimo rođen sa 24 godine, koje danas imam, situacija bi bila drugačija. Odrastao sam u Sarajevu. Išao u osnovnu školu “Silvije Strahimir Kranjčević” na Mejtašu, te po završetku krenuh predati papire u Drugu gimnaziju i kad sam se našao s ekipom da idemo zajedno, rekoše mi da će oni u Prvu gimnaziju… Čuj, reko’, ma eto i mene; “gdje svi, tu i mali Mujo”. Mislim da je to bila jedna od rijetkih situacija u životu gdje se nisam trudio biti drugačiji i gdje nisam išao nekim svojim putem. Na pucanj prstiju proleti 9 godina i odjednom sam student prve godine Master programa “Software Engineering and Management” na Tehničkom Univerzitetu u Grazu i moram priznati da sam vrlo zadovoljan kako su se stvari u konačnici odigrale.

Emilija: Šta je najviše uticalo da se opredeliš za ovaj smer u tvojoj karijeri?

Timur: Većina priča studenata našeg fakulteta počinju sa: “Kao mali sam se volio igrati sa računarom…”, tako da ni moja nije pretjerano drugačija. Rano sam dobio kompjuter i od početka sam bio prepušten sam sebi u pogledu instaliranja igrica, rješavanja virusa, popravljanja kad nešto pokvarim i slično, te se na taj način zaljubih u svijet kompjutera. “Info” časopis se morao imati čim izadje na trafici, ali ne zbog sadržaja, nego zbog demo CD-a na kojem je bilo par igrica i par demo aplikacija.  Ko to instalira, bio je glavni u ekipi. Prvi novac koji sam zaradio od “informatike” je bila nagrada za osvojeno 3. mjesto na opštinskom takmičenju, gdje mi je 70 KM upriličilo osjećaj mjerljiv dobitku na lutriji. Obzirom da je Druga gimnazija bila na glasu kao matematička gimnazija, a svi su govorili da moraš znati matematiku da bi znao informatiku (ta konstatacija se na kraju nije ispostavila kao potpuno istinita, ali nema veze), prvobitno sam tamo htio ići, ali kao što rekoh, ekipa me odvuče. Nisam se pokajao i nastavih potencirati tu dotičnu informatiku. Maturski rad u srednjoj školi mi je bio na temu 2D i 3D kompjuterske grafike. Generalni standard dužine maturskih radova je bio otprilike 30 strana i odbrana je trajala 5 do 10 minuta. Nisam previse vješto pristupio pisanju tog rada, tako na kraju završih sa 60 strana i prezentacijom od preko 15 minuta. Pokušavao sam to opravdati idejom da previše entuzijastično pristupih temi da bi to sve stalo na 30 strana i u 5 do 10 minuta, a istina je bila da nisam baš znao organizovati materijal, kojeg je bilo na pretek. Nakon toga svega sam 100% bio siguran da želim nastaviti učiti o kompjuterima na „prestižnom“ Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Ostalo je došlo samo po sebi. Po završetku Bachelor studija, svjestan da je moje formalno obrazovanje većinski tehničko, a ambicija prelazi i u sferu neke vrste poduzetništva, pronašao sam adekvatan Master program koji ujedinjuje te dvije struke i nastavio studij van granica Bosne i Hercegovine.

Emilija: U zemljama iz regiona je dosta teško i komplikovano pokrenuti i razviti sopstveni biznis ili proizvod. Mlade ljude često demotiviše nedostatak investicija u njihovu ideju i to što istrajnost u tome uglavnom iziskuje neku vrstu žrtvovanja. Koji bi bio tvoj savet za te ljude? Kako si se ti izborio sa preprekama na koje si nailazio?

Timur: Generalno, u regionu postoji ta bojazan da je teško pokrenuti nešto svoje, nešto od čega trebaš u budućnosti živjeti. Mislim da je razlog tome stanje u društvu koje je možda nametnuto od starijih generacija, gdje svakodnevno čujete stvari poput: “Ma šta će ti to, ti taj projekat radi sa strane, za svoju dušu, ali nađi siguran posao u državnoj firmi”. To su stavovi koji zasigurno ne vode ni pojedinca ni branšu u kojoj je vješt u pozitivnom pravcu i samim tim, progres je minimalan. Stava sam da se pasivno može normalno i, tako reći, obično živjeti, ali isto tako smatram da proaktivnost donosi uzbuđenje, pomijera granice vlastitih mogućnosti, podstiče razvoj vanserijskih ideja i na mnogo frontova doprinosi razvoju individue i društva, što znači da se za početak treba odmaknuti od “državne firme”. Što se tiče samih investicija, ne kucaju na kućna vrata i niko vas ne moli da nešto radite, ali ako se pojavite na jednom takmičenju, konferenciji, seminaru, networking eventu i počnete pričati s ljudima, predstavite se, pokažete proaktivnost koju sam prethodno spomenuo, otvarate vrata koja se dugo neće zatvoriti. Fondacija Mozaik je nama otvorila ta vrata. Nismo znali mnogo o poduzetništvu, biznis modelima, planovima, generalnom poslovnom ekosistemu i to je sfera u kojoj nam je trebao partner, mentor. Imali smo tehničko znanje i sve poteškoće na koje smo naišli u ostalim sferama su bile otklonjene uz pomoć mentora. Inicijalno smo bili samo grupa studenata koja ima projekat na kojem želi raditi, a Mozaik je u projektu prepoznao potencijal za društveno koristan biznis. Bit svega je da se ne ulažu vrijeme i novac samo u tu jednu ideju, nego u cijeli tim ljudi koji je došao do toga, jer ako su jednom nadošli na dobru ideju, podrška investitora i fondacija daje samo dodatnu motivaciju za dalji rad. Možda nećete uspjeti iz prve, ali nakon par konferencija i pročitanih biografija svjetski poznatatih uspješnih poduzetnika, shvatite da se stvari ne dešavaju preko noći, pa čak ni za godinu, nego slijedi dugogodišnji set uspona i padova.

Emilija: Možda i najveći izum u čijem stvaranju si učestvovao je sistem FeelTheSpace koji pomaže u kretanju slepim ljudima i praktično im služi kao zamena za štap ili psa vodiča. Kako ste došli na ideju da napravite takav izum?

Timur: Sama ideja je nastala prije, sad već, nešto više od dvije godine kad smo kolega Emin Šehić i ja sjedili na kafi s ciljem da smislimo nešto na čemu bismo mogli raditi na predstojećem Microsoft-ovom dvadesetčetverosatnom hackathon-u naziva “Night of the Living Devs”. Inicijalno smo samo htjeli biti drugačiji od drugih i svjesni činjenice da je to softversko takmičenje, odlučili smo u priču ubaciti i hardver i time biti na vrhu ili biti diskvalifikovani. Kad sjednete i krenete guglati šta sve postoji, koje je trenutno stanje tehnologije, šta možete, šta ne možete, počnu vam nadolaziti razne ideje. Činjenica da je u svijetu 245 miliona slabovidnih osoba, od kojih je 39 miliona potpuno slijepo i pri tome je 90% te populacije slabog materijalnog statusa, vas nevjerovatno motiviše da pokušate na neki način iskoristiti svoju struku da pomognete tim ljudima. Obzirom da i sami dolazimo iz države u kojoj ekonomija baš ne cvjeta, imamo blagu prednost nad konkurencijom jer prirodno razmišljamo kako napraviti najjeftinije, a pri tome potpuno funkcionalno rješenje za bilo koji problem. Kad pogledam unazad, cijela priča se svodi na dvosatni brainstorming session uz kafu.

Emilija: Uspostavili smo do sada da će ovaj uređaj potencijalno da bude od koristi stotinama hiljada ako ne i milionima slabovidih i slepih osoba. Da li te je još nešto, osim altruističke želje da pomogneš drugima sa ovim problem, motivisalo kada si tek počinjao?

Timur: Iskreno, ne. Nisam mogao ni zamisliti da će ideja sa kafe imati priliku postati komercijalni proizvod. Na takmičenju smo uspjeli implementirati samo jedan dio i to u konačnici nije izgledalo baš najljepše i nije funkcionisalo baš najbolje. Iz nekog razloga sam se jako vezao za projekat i jednostavno sam htio vidjeti uređaj kako radi. Naredni korak je bio naći profesora na fakultetu koji dopušta da student sam smisli temu za diplomski rad i vjerovali ili ne, takvih nije bilo puno. Profesor Samir Ribić je pristao da diplomiram sa FeelTheSpace aplikacijom. Prva potpuno funkcionalna, ali i dalje ne tako lijepa, verzija je ugledala svjetlost dana na odbrani diplomskog rada. Nedugo nakon toga se održavala IEEE konferencija u Sarajevu koja je imala za cilj primaknuti svjetske tehnološke trendove studentima i mladim profesionalcima i dio konferencije je bio posvećen prezentacijama ideja pred globalno poznatim stručnjacima iz različitih oblasti. Bilo je potrebno napisati projektni plan i prijaviti tim ljudi. Projekat sam imao, ali ne i tim. Tad se desio ključni momenat za ovaj cijeli projekat. Okupili smo tim i stupili u kontakt sa slijepim momkom Mustafom Mehićem. Mustafa je sa svojim trenerom uspio istrčati polumaraton i u toj cijeloj priči smo pronašli veliku inspiraciju. Više nije bilo bitno kako ćemo nešto napraviti, bilo je bitno da to nešto napravimo. Njegov prvi komentar je bio “Šta god vi izmislili, meni to ne može zamijeniti bijeli štap”. Samo ću vam reći da je nakon 15 minuta korištenja uređaja, situacija bila totalno drugačija. Reakcija čovjeka kojem inovacija olakšava život je dala istinski vjetar u leđa i od tog trenutka neumorno radimo na razvoju i unapređenju uređaja.

Emilija: Kakav uticaj, prema tebi, ima Omladinska banka (ali i druge slične inicijative), na razvoj društvenog preduzetništva u Bosni i Hercegovini? Da li isto važi i za druge zemlje u regionu?

Timur: Program Omladinskih banaka BiH je nešto što mladima u našoj državi apsolutno treba. Razlog leži u tome da obično na poduzetničku scenu dolazite sa idejom i eventualno nekim timom ljudi koji je zainteresovan da svoje slobodno vrijeme posveti tome i to je sve što imate. Potencijalni problem se dešava kad upadnete u investitorske „ralje“ i ne znate kako da se isčupate iz njih. Puno jednostavniji i pouzdaniji način prevazilazenja tog nekog gap-a između projekta i biznisa je uz pomoć fondacije i programa omladinskih banaka koji pružaju priliku mladima da realizuju svoje ideje i inovacije. Nisam upućen u situaciju u regionu, ali vjerujem da nije drastično drugačija u odnosu na Bosnu, ali neovisno o državi, mladi trebaju neki podsticaj i sigurnu motivirajuću soluciju da pokrenu svoj društveno koristan biznis.

Emilija: Tajna uspešnosti preduzetnika je u tome što stalno uče nove stvari i razvijaju svoja znanja i ideje. Kako se ti informišeš o novim stvarima? Koje knjige čitaš? Koje portale pratiš?

Timur: U mnogim situacijama nam smeta što Google zna sve o nama i prati naš svaki korak, ali u ovoj konkretnoj situaciji to pravo dobro dodje. Krenuo sam čitati članke na TechCrunch-u, The Verge-u i sličnim stranicama i s vremenom mi na svakom ćošku Google krene nuditi slične članke i informacije iz tog nekog svijeta. Na tome sam mu jako zahvalan. Više nemam pojma odakle šta pročitam, ali znam da mi news feed na facebook-u pun tehnologije i inovacija. Jednom kad se “zaguglate” i ako par puta otvorite suggested post, nećete se više nikad moći riješiti toga. Što se tiče knjiga, zbog nedostatka vremena, čitam pretežno samo stručnu literaturu, naučne radove i publikacije kojima zbog fakulteta imamo besplatan pristup. Na tome sam zahvalan fakultetu! Koliko god to banalno bilo, svakodnevni izvor informacija su mi društvene mreže i predloženi članci koji mi se tamo pojavljuju, a za konkretne pretrage Google Scholar i IEEE Xplore dominiraju.

Emilija: Da li si razmišljao o nekim novim izumima kojima bi se posvetio u budućnosti? Ili možda pokretanju nekog biznisa koji bi okupljao stručnjake iz ove oblasti da bi zajedno sa njima radio na razvijanju novih proizvoda.

Timur: Obzirom da su mi najbolji prijatelji iz različitih branši i svi žive u različitim državama, naša druženja su obično preko Skype-a. Na tim druženjima nastaju najbolje ideje i to iz čiste ljenosti. Svako u svom okruženju primijeti neki problem ili situaciju kojoj bi se na različite načine moglo pristupiti i onda ostali komentarišu, kritikuju, dodaju ideje dok se ne iskristališe šta to ustvari želimo. Imamo zajednički dokument sa većinom tih ideja i onda u određenom trenutku nekom padne na pamet nešto konkretno i u potpunosti realizivo u vezi sa nekom od njih, provede neko vrijeme istražujući tržište, mogućnosti i sve ostalo što ide s tim i sa konkretnim infomracijama pokušava šarmirati ostatak da se na tome počne ozbiljno raditi. Tako da, u biti, ima spremnih još par stvari koje čekaju da budu detaljno razrađene i moglo bi se ozbiljno početi raditi na njima.

Emilija: Šta je sledeće za Timura Ćerimagića?

Timur: Bazirana na više od 2000 anketa, studija firme Acquity Group iz 2014. godine je pokazala da 87% ljudi nije čulo za pojam „Internet of Things“, uprkos činjenici da je već 2008. godine bilo više povezanih stvari na internet nego ljudi na Zemlji. Svrstao bih sebe u preostalih 13%, ili pak u još manji procenat obzirom da ne samo da poznajem pojam IoT, nego sam čvrsto odlučio baviti se time u budućnosti. Bachelor program na Elektrotehničkom fakultetu mi je dao odličan temelj za buduću nadogradnju, kao i sveobuhvatno znanje neophodno za usavršavanje u odabranoj sferi računarstva i informatike. Plan mi je završiti školovanje van granica BiH i paralelno razvijati FeelTheSpace društveni biznis kako bi “Spekta” (prethodno pomenuti uređaj za slepe i slabovide) čim prije ugledala svjetlost dana i kako bi bio olakšan život što većem broju slijepih i slabovidnih osoba. Dakle, sljedeći korak sličan prethodnom, učiti i primijeniti naučeno.